Bol sazrijevanja.

I jesam. Na sebe, svih oko sebe, a najviše ovu državu. Imam mladu prijateljicu, na žalost - premladu - maloljetnu. Pobjegla je od kuće, od oca zlostavljača, od svoje teške prošlosti,od rešetki tužnog života, od svega ružnog što joj se izdešavalo. Odlučila je da svoj život uzme u svoje ruke. I neko vrijeme sve je bilo OK, koliko to može biti, a zatim je završila na ulici. I javila se meni. Zna da je volim i da joj hoću pomoći ma što mi napravila, jer je razumijem, pitam se kakva bih ja bila da sam prošla ono što je ona u ovo malo godina. Ne opravdavam je. Operem je bez sapuna gdje treba i kad mislim da treba. Ne uzima mi to za zlo jer zna da je volim (a i da me može vrtiti oko malog prsta - iako to ne radi svjesno i ja to znam). I onda je nastala panika. Ja sam bolesna, doma, u krevetu. Ona ne može k meni jer je to kazneno djelo (maloljetna je, a staratelj joj je njezin otac - ako se to može nazvati ocem) i ja bih mogla iza rešetaka, a ona tko zna kamo. Užas. Ja sam se osjećala kao zvijer u kavezu, a mogu misliti kako se osjećala ona. Pomoć Centra za socijalnu skrb - 0 bodova - vratili bi je ocu koji je de jure hoće, a de facto neće. A ako i kontaktiram s njima - mogu samo nadrapati - ja joj nisam ništa i tko šljivi to što sam joj jedina sigurna luka i što je toliko volim. Probala sam sve čega sam se sjetila da joj pomognem (samo jedno nisam mogla, a toliko sam silno željela - uzeti je k sebi i pokušati joj pružiti barem još malo djetinjstva i mladosti, biti joj sigurna luka - ali država ne da). I onda sam dobila broj SOS telefona u Rijeci i razgovarala s jednom više nego ljubaznom volonterkom, zapravo - isplakala joj priču. I doznala da za takve slučajeve ima samo jedno rješenje u Rijeci - ako uspije - Caritas. I gdje je tu ova "humana" država? Zašto se mora pridržavati samo onih zakona koji nisu pisani sa svrhom služenja onima koji su ih donijeli? Sreća pa je mog Bebača (kako je od milja zovem) zahvatilo i malčice sreće, pa je opet našla posao. Bori se moja bebica da preživi. Krvavo se bori, dok njezini vršnjaci tulumare, školuju se i ne znaju koliko bogatstvo imaju u roditeljima koji brinu o njima i u tome što im je pružena prilika da normalno žive. Očajna sam. Želim joj pomoći, a ne smijem. A njen otac, njena krv, ganja okolo žene i baš ga briga za kćer koja je gladna i kojoj je zima i koja je željna ljubavi, čak njegove - bez obzira na sve. Čak je i lagala za njega na sudu, a mogla je reći istinu i proći daleko bolje u životu. Čime su zlostavljači zaslužili ljubav?  I zašto pravda nije jednaka za sve. I zakon. Netko svoje dijete ubija batinama, psihički i na sve moguće načine i on je jadan, a dijete je problematično, dok s druge strane netko samo ružno pogleda svoje dijete i Centar za socijalnu skrb pruža kandže. Da, još nešto - da bi dijete, kao što je moj Bebač, dokazalo da je zlostavljano, mora imati papire. Ma koje vražje papire, pa valjda je netko plaćen da to ispita! Gdje su psiholozi i psihijatri - govorim o  onima koji znaju posao, a ne o onima koji su ga dobili vezicama, a nemaju pojma o pojmu. Ne govorim sve ovo iz džepa. Sve sam to proživjela i doživjela. A nisam takva i ne mogu "svom" Bebaču okrenuti leđa. Ma koliko me to koštalo.
Još nešto što nismam rekla. To dijete nema majke. Umrla je kada je bila mala. Daj bože da moj borac uspije i da nam jednom ove uspomene budu samo noćna mora. Rijetka.

Poznate price iskustva zivota. Nema s tim drzava nista. Ljudska dusa i pravilna odluka, vrijeme ce sve reci.Nije samo zivjeti, nego kako ostati na zivotu.

Radi njih se čovjek osjeća nemoćnim. Nije ti dopušteno da nekog makneš s ceste, da mu pružiš ljubav, da mu pomogneš. Očaj.

Dirljiv blog...Dirljiv stoga što je tako malo duša kakva si ti.Bilo kako bilo, "Bebač" ipak u svemu tome ima sreću da ti postojiš u njezinom životu.A i neće dovijeka ostati maloljetna.Pomozi joj da u punoljetnost uđe sa osjećajem samopouzdanja osobe koja može odlučivati o svojem životu...

Sve je moguce dokazano, samo treba strpljenja i vremena. Pokucaj na tisuce vrata jedna ce se otvoriti. Ne odsustaj u svojoj misiji.

Ne odustajem, Sonora. Da znaš koliko sam puta zbog svega dobila po nosu. Ali ne odustajem. Previše ljudi odustaje. Malo nas ima koji ne. A i ne dolazi u obzir da se moj Bebač osjeća sama i nevoljena, dok god me ima.

Hvala ti eternis, ali i ona i ja smo svjesne da joj je oduzet najdragocjeniji dio života i obje smo tu nemoćne. To je ono što boli. Ali još uvijek se možemo zajedno nasmijati. To je ono što obećava.