I Bog stvori čovjeka

 
 
Mjesecni racuni za vodu, struju, stan, televizijsku pretplatu i telefon govore tko je tu nekad zivio. Racun za vodu na ime bivseg stanara, odselio je prije trideset i nesto godina, nitko ne zna gdje je sad i je li ziv, ali mu se ime ponavlja iz mjeseca u mjesec, zivo kao ziva voda, a negdje u nekim arhivima i kompjuterima on se jos uvijek vodi kao da je tu, trosi vodu i o tom trosku dobija redovne mjesecne izvjestaje. Racun za struju na ime pokojnog djeda; pouzdano se zna da je tu umro prije punih dvadeset osam godina, eno ga lezi na Barama, u osuncanoj tisini, sam medju svojima, ali struja koju potrosimo jos uvijek je njegova i njemu imamo zahvaliti sto navecer kad idemo spavati imamo sta ugasiti. Racun za televizijsku pretplatu je na bakino ime, iako je nema tu cetrnaest godina, jer je televizor kupljen tek nakon djedove smrti; on male ekrane nije podnosio i vjerovao je da pametan i kulturan covjek ima radio, novine i kino, a ne televizor da po cijeli dan u njega bulji. Racuni za stan i telefon su na imena zivih i prisutnih, ali samo u ovoj kuci, a u nekom drugom domu raspored je drukciji, opet s imenima mrtvih i odsutnih.
Tako je bilo uvijek, u starim kucama i stanovima, tamo gdje se dugo zivi i zidove bi vec trebalo ostrugati jer su slojevi boje stvorili palimpsest koji se vec ljusti i red bi bio vratiti se temelju zida i opet poceti ispocetka, sloj po sloj boje, sve dok jedne godine, vec puno stariji, ne ostruzemo i njih. Nema u tome tuge i kajanja, ali nije tako s imenima mrtvih i odsutnih na svim tim racunima. Nazvati nadleznu sluzbu, podnijeti molbu na nekom salteru, mrtva imena zamjeniti zivim, sve nam se to cini kao izdaja koju ne smijemo uciniti ako ne postoje prakticni razlozi i ako nas ovog puta utjesni zakoni birokracije ne natjeraju na to.
Sarajevski telefonski imenik uvijek je bio pun mrtvih dusa. Mozda je tako i s imenicima drugih gradova, to ne znamo, ali koliko smo samo puta upucivali nekog na svoj broj preko imena mrtvih predaka. Ime necijeg mrtvog oca, majke, djeda kuca zivim srcem ciji broj trazis u telefonskom imeniku i bas nikad ne pomislis kako bi bilo prakticnije da ljudi vode vise racuna o tim stvarima i brisu one koje je smrt vec zbrisala s lica zemlje. Kao sto se ulice i trgovi naseg grada ne zovu po zivima, tako se ni mnogi od nasih telefonskih brojeva ne zovu po nama. Onome tko upita zasto je to tako bolje je nista ne reci jer mu odgovor nikada nece biti jasan. Da hoce, ne bi ni pitao.
Sa strahom se uzeo u ruke ovaj novi posthistorijski telefonski imenik Sarajeva u kojemu vise nijedan ili skoro nijedan broj nije onaj od prije rata. Numerologija nasih zivota nije ista i ne bez ceznje sjetimo se brojeva koji vise nista ne znace, na koje se nitko ne javlja osim onih ledenih elektronskih bogova koji samo ponekad imaju glas muskarca ili zene, posljednjeg Adama i Eve, i obavjestavaju nas da ta linija ne postoji, da je taj broj iskopcan, kao da je rijec o linijama i brojevima, a ne o zivotima, ali puno cesce mali ledeni bogovi oglasavaju se kao elektronski signali koji nas podsjete na nase drage i mile onako kao sto nas na njih podsjeti urna sa pepelom i grob. Plasio si se da ce uz nove brojeve ici i nova imena i takva te je dragost obuzela kada si u novom telefonskom imeniku svoga grada pronasao mrtve, desetine njih, koji nisu dozivjeli rat, nego su umrli davno, nekom obicnom sarajevskom kosevskom smrcu i danas traju uz neke nove brojeve, zivi medju zivima, kao da se nista nije dogodilo, kao da bomba nije pala medju njih. Oni su dokaz nekog viseg sentimenta, mozda povrsnosti i neurednosti iz koje se taj sentiment radja, ali o cemu god se radilo drago ti je i ne pada ti na pamet da objasnjavas zasto ti je drago. Na svijetu vjerojatno postoje gradovi u kojima se imena mijenjaju po nekom automatizmu, u kojima su mrtvi doista mrtvi i mjesto im je samo na grobljima, u kojima se placa globa ako svoje mile i drage nisi odjavio sa svojih racuna za vodu, struju, stan i telefon, ali ovo nije jedan od tih gradova i vjerojatno nikada nece ni biti. Smrt tijela tu nije isto sto i smrt imena, a u imenima su, kao sto dobro znamo, sacuvane zauvijek duse stvari.
M. Jergović
 

hajde, potpiši autora :))

Cry, kaj opet prepisuju?

deda je bil pametan covek..

Miljenko Jergović

eto, lijepo :)