Negdje ispod duge..

http://www.youtube.com/watch?v=F5OXP_vs6P4
Putovao jedan čovjek dalekim i nepoznatim gradovima i mjestima tragajući za novim spoznajama, sam ali ne i usamljen. I tako jednom dođe u neki gradić na rubu pustinje, prošeta njegovim ulicama i na prozoru neugledne kućice ugleda – ženu svog života! Kako? – pitate se. Kako je znao da je to žena njegovog života? Jednostavno – takvo se znanje ne može mimoići. No, idemo dalje: I žena ugleda njega i brzo se skloni s prozora. On požuri na vrata, pokuca, najprije tiho, zatim sve jače i bučnije, sve dok napokon ne začuje ženski glas: - Tko je? – Ja sam, odgovori muškarac znajući da ona zna tko je on. – Otvori mi! Nakon nekoliko trenutaka tišine, žena reče: - Žao mi je, ne mogu ti otvoriti. Ovdje nema mjesta za nas dvoje.
 
Zgranut, razočaran i žalostan čovjek postoji još neko vrijeme pred vratima, a zatim se udalji sporim korakom, zauvijek obilježen ovim iznenadnim susretom. I prođe neko vrijeme, možda nekoliko sati, možda nekoliko dana, ljubav mu ne dade mira i on se opet vrati na prag svoje voljene Pokuca , tiho, pa sve snažnije, pri=e 8eka neko vrijeme, a onda začuje korake po stepenicama i ženski glas koji upita: - Tko je? – Ja sam, odgovori muškarac. Žena zašuti nekoliko trenutaka, a onda s dubokom tugom progovori: - Žao mi je, ne mogu ti otvoriti. Ovdje nema mjesta za dvoje.
 
Sad je tuga preplavila i njega, zamračila dan, prignula tijelo k zemlji. Teškim i sporim korakom muškarac napusti prag žene svog života, riješen da otputuje iz tog tužnog gradića u kojem je proklet gubitkom najvažnijeg što je ikada susreo na svojim brojnim putovanjima, ljubavi. I uputi se u neke druge krajeve, druge gradova, upozna nove žene, nauči nove istine i zaboravi stare zablude, da bi opet jednom došao natrag. Ponovo na prag žene svog života. Bojao se hoće li je zateći tamo gdje ju je ostavio, glas iza vrata koja nikako da se otvore, lik na prozoru čiji trag još uvijek blista njegovim vidom. Pokuca, najprije tiho, pa sve snažnije, začuje korake na stepenicama, a onda glas, njezin, zvonak i isti: - Tko je? – ja sam, odgovori joj. Nakon kraće šutnje, žena umorno i razočarano, poznatim riječima uništi njegovu nadu: - Žao mi je, ne mogu ti otvoriti. Ovdje nema mjesta za dvoje.
 
I čovjek ode. Ovog puta pomisli da je to zauvijek, ode da se ne vrati na to mjesto boli i nerazumijevanja. Ode u pustinju, odvoji se od svog dotadašnjeg života, hladno i oštro, kao nožem. Ode u mir, meditaciju, upitati svoju dušu zašto je tako moralo biti, zašto je uopće sreo ljubav, zar samo zato da dozna kako je ona drugo ime boli? I prođu godine, možda i cijelo desetljeće. Jednog dana, već star i pomiren sa životom, odluči pokušati još jednom. Samo jednom i nikad više. Ako je ona još uopće tamo, ako se uopće odazove njegovom kucanju, barem da joj začuje glas još jednom prije nego sve pođe odakle je došlo . I pokuca na vrata male, neugle dne kuće, pokuca snažno iako već staračkom rukom, ozari se dječjom radošću na škripu stepenica pod njezinim nogama, gotovo zastenje pod teretom njezinog glasa: - Tko je? A onda pričeka trenutak, još samo trenutak, još jedan… Muškarac sakupi svu svoju nepotrošenu snagu i svu mudrost svoga srca zbije u samo dvije riječi: - Ti si.

 

Ovo kao da je coelho komponovao.

Ne znam autora..

Šest lica traži autora.

Zašto šest lica??

smijem ukrast?

Pitaj Luigija.

maserka,ajd ukradi mene

Naravno,tekst nije moj,jednom poslan od drage osobe..A tko je Luigi??

hehehe znao sam da će te to pitati cimicu.

Eto,sad moram Luigija tražiti,ak čita ,nek se hitno javi..

Pirandelo s dva l.

alhena ma tamo neki žabar koji uzima neke poklončiće

hehehe ne samo da čita nego te i glada.kaže zajebavaš ga pa ti ove noći šalje munje.

Pa zato moram pod stol,ako još ima kose,poruči mu da će osijediti od muke..hahah

...samo tvoja kosa još je bila živa

pa mi (TI)reče:miruj,u smrti se sniva.

E da..tužni stihovi,al zato sam ja jako živa..

samo živa,pih...zašto nisi živahna?

Pa ne treba sve u javnost

šapni mi tiho,tiho.....ništa ovi ne čuju.

Približi se..

imaš dobar parfem :)