Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

Inverzija pojmova ili kako proskribirati protivnika
Za lakše razumijevanje doktrine determinista potrebno je samo primijeniti jedno od njezinih temeljnih načela i sve gledati (čitati) inverzno. Danas Europom pa i Hrvatskom kruži bauk desnice i “desničarenja”. Fenomen, naime prelazi granice dnevnopolitičkih prepucavanja političkih neistomišljenika. Paradoks je u tome da sve što je “lijevo” odmah se proglašava progresivnim, a sve što je “desno” odmah je i rigidno. Tako, s jedne strane dolazi do izražaja stanje europske ljevice, koja nije kadra artikulirati vlastite teme kao što su solidarnost i pravednost a proskribira svaki identitet pa i vlastiti. To je klasični iskaz radikalnog i laicističkog liberalizma. S druge strane, rušeći instituciju države, obitelji i spolni identitet primjenjuje se stari poznati zakon jačega i moćnijeg.
Što znači “ljevica”, a što “desnica” u političkom životu? Inverzija pojmova, bio bi najlakši, a možda i najtočniji odgovor. Ljevičari često uporabljuju izraz “desnica” ali ne kao atribuciju političkog stajališta, nego je to buzdovan, kojim se protivnik izbacuje iz diskusije – jer biti “desničar” je nešto sumnjivo, zločinačko, te čak i od fašizma nije daleko! U laicističkoj Europi počeo je neki čudan “antifašizam bez fašista”. Hrvatska u tome nije izuzetak, naprotiv ona je perjanica tog novog lova na vještice. Po doktrinarnom načelu determinista ta kampanja služi u prvom redu jednom cilju: da bi se vlasti, one laicističke, i one koje to nisu, bavile sporednim, rubnim problemima. Kad se vlast bavi (imaginarnim) problemima i virtualnim neprijateljima, ona više nema vremena – primjerice za promicanje nacionalnih interesa, ili njihovu zaštitu ako su ugroženi od globaliziranog divljeg kapitalizma.
Dok su takozvane desne stranke u prijelaznim zemljama ipak na neki, možda nespretan način, htjele obraniti barem dio nacionalnog bogatstva i nacionalne imovine protiv nasrtaja zapadnog kapitala – bivši komunisti u tim zemljama pokazali su se kao najradikalnije pristaše rasprodaje svih dobara od banaka, telekomunikacija, osiguravajućih društava, energetskih sustava, poduzeća, hotela, do morske obale, otoka, šuma, poljoprivrednog zemljišta pa čak i izvora pitke vode. U čemu je kvaka? U planu determinista. Ako reciklirani komunisti uživaju takvu naklonost znači da je negdje bilo i planirano da oni dođu na vlast, kako bi ostvarili skrivene ciljeve kapitala, a ne da se borili za demokraciju u vlastitoj zemlji, koja im je do jučer bila strana.
Budući da ih zdušno podržavaju i Zapadna Europa i Sjedinjene Američke Države, znači da ni u zapadnom svijetu više nisu na cijeni vrjednote, koje su se do jučer imale kršćansko obilježje. Tu slijedi logičan zaključak ne samo da je Europa nego su i Sjedinjene Američke Države u rukama determinista. Oni naprosto koriste američku moć usmjeravajući je ne samo preko krupnog kapitala, multinacionalnih kompanija, za ostvarivanje dobiti, nego i rušeći sve vrjednote kako u toj zemlji tako i diljem svijeta, a poglavito u “zapadnoj civilizaciji”. U tome je taj kopernikanski okretaj koji pokazuje zašto se nakon pada komunizma, ostaci komunističkih struktura preobraćaju u gorljive jurišnike borbe za demokraciju. Oni su poluga preko koje se ruše nacionalne države, i ostaci vrjednota kršćanske zapadne civilizacije.
U biti velikom kapitalu desnica više nije potrebna, jer današnja je ljevica u međuvremenu na isti način postala ovisna o financijskim prilozima kao što su to prije bile građanske stranke. Na području gospodarstva došlo je do temeljnih promjena, koje su potpuno uzdrmale relaciju lijevo-desno. Ne radi se više o preraspodjeli među “bogatima” i “siromašnima” unutra jedne države, nego o gigantskoj planetarnoj preraspodjeli. Na kraju tog procesa – Europa je ta prva koja će biti na strani gubitnika, jer je prva samu sebe duhovno uništila odbacujući svoje kršćanske korijene. Nestat će i dosadašnje njezino blagostanje jer će jedini pobjednik biti međunarodni veliki kapital u rukama determinista. Nadalje, radna mjesta bit će premještena iz Europe u “jeftine” zemlje Euroazije. To će uzdrmati sve, i “male ljude” i srednji sloj. Naprosto Europljani su ugrožena vrsta.
Zašto ljevica ne stupi u borbu protiv te politike velikog kapitala koja iskorištava jeftinu radnu snagu u azijskim zemljama i time vodi europski radnički sloj u propast? Ona nije sposobna to učiniti jer su laicističke lijeve vlade poslušne i svađalačke. Poslušne su prema kapitalu, a svađalačke prema narodu kojega zastupaju. Takva dualistička (raspolućena) politika više ne zastupa nacionalne interese, pa ni interese “malog čovjeka”. Umjesto toga, ona se bavi sporednim, infantilnim pseudo-problemima – na primjer borbom protiv “rigidne desnice” ili kako to u Hrvatskoj znaju reći protiv ustašizacije. U završnoj dionici rata protiv vrjednota i raskršćenja kršćanskog svijeta deterministi dobro znaju naputak starih Rimljana kako je najbolji gonič robova bivši rob. Da su bivši, ili možda čak i ne tako bivši sljedbenici Marxa, Lenjina, Staljina, Tita i Mao Ce Tunga danas najpodobniji “partneri” ideologije globalizma zaista nije ironična, niti neka, previše začuđujuća pojava.
Kao u dobrim “starim vremenima”, i u današnjoj Hrvatskoj ponovno se vodi rasprava o takozvanim “desničarima”. Realni promatrač i trezveni analitičar, naravno, ostat će zbunjen jer te tajanstvene “desnice”, protiv koje takozvana lijeva opcija zove na uzbunu i vodi ljuti boj, naprosto nema. Ako se izuzme nekoliko redikuloznih budala (koji su najčešće instrument specijalnog rata) zapravo takva “desnica” je samo virtualna u interpretaciji determinističkih medija. Svi izborni rezultati u Hrvatskoj nakon 1990. bili su čak i za umjerenu “desnicu” skromni, zato današnji javni obračun s “desničarima” nije ništa drugo, nego obična borba protiv vjetrenjača. Ona i takva, posve iracionalna, potrebna je tzv. novoj ljevici da svoje sluganstvo deterministima opravda neprekidnom borbom protiv “povampirenih aveti prošlosti” (obrazac Ivan Fumić).
Uz izgubljeni kompas i orijentaciju u obrani nacionalnih interesa njima je od diskreditirane i ruglu izvrgnute lijeve ideologije, zaista ostao još samo “antifašizam” i “borba protiv desnice”, premda o nekom desnom ili fašističkom pokretu nema ni govora. Međutim, ljevica u tome ne posustaje. Svjesno ili nesvjesno se slijedi predložak posve jednak partijskoj liniji moskovskog centralnog komiteta, zacrtanoj 1943.: “Članovi i čelne organizacije moraju neprestano dovoditi u nezgodan položaj, diskreditirati i degradirati naše kritičare. Kad opstrukcionisti postanu previše uporni, etiketirajte ih kao fašiste ili naciste ili antisemitiste.... Ta će ideja, nakon stalnog ponavljanja, u glavama slušatelja postati ‘činjenica’”.
Zato je razumljivo zašto je bivši poljski disident Adam Michnik jedanput rekao da najviše strahuje od “antiboljševičkih boljševika” ili, što je gotovo isto, od “boljševičkih antiboljševika”. Znano je da pojmovi “ljevica – desnica”, vuku podrijetlo i ne slučajno, iz vremena Francuske revolucije. Krajem 18. stoljeća u francuskom parlamentu pripadnici revolucije imali su svoja mjesta na lijevoj strani dvorane, dok su konzervativne i umjerene snage sjedile na desnoj strani – gledano iz perspektive predsjedništva parlamenta.
Umjerenost i tradicija su grijesi koje ljevičarski deterministi i njihove revolucije ne opraštaju i ne zaboravljaju. Jedini koji opraštaju i zaboravljaju uvijek sjede na desnoj strani, a to je ona Kristova, ona na križu ili ona u ribarskom čamcu na Galilejskom jezeru.

Scribere necesse est, non proscribere!

Ma lipi moj čovik, koga će ti Boga i desno i livo, lito je švabica, mađarica, ćekinja, pa galebari po moru... jebeš politiku, to ostavi za zimske dosadne dane, onda ću se i ja s tobom posvađat' okolo stavova, a sad gaće na štap i na more;-)))

momak je ambiciozan i uči priko lita, ka svaki vlaj.

Nije te bilo jedno vrijeme:)

Tek se vratio s mora a već me teraju nazad :))

bija je na doškolovanju kod Ahmadinedžada po predmetu vjerski nacionalizam kao temelj vlasti.

gdje nazad?:)))

Pa koliko ja znam, iz tih područja dolaze nazadni ljudi, tako piše Tomić u Jutarnjem. :))

Ja sam desničar. Drkam desnom rukom, al' svejedno ne bih nikom dao milost, ali je ne bih ni tražio. U zadnje vrijeme glasam za ide es. I vozim biciklo.