Priče

Rano ljeto. Negdje u Gorskom Kotaru. Ustanite malo ranije, prije svitanja. Otiđite na kakav šumski proplanak ili livadu obraslu onom sitnom i rijetkom planinskom travom. Izujte se i uđite bosi u travu, neka vam rosa opere noge i nemojte se bojati od malo hladnoće (a biti će vam hladno), nećete se razboljeti, samo će vam misli biti jasnije i čistije. Okrenite se prema istoku.... i sačekajte sunce.
Prvo će zvijezde početi blijediti, najprije one na istoku.... nebo će polako postati tamnoplavo... plavo... svjetloplavo. Ako ima malo oblaka na istoku postati će tamnocrveni... crveni.... ružičasti.... sivo-bijeli. Iz tog crvenila početi će izlaziti sunce.... najprije i samo preliveno crvenilom koje se postupno preljeva u žuto. Ako imate malo sreće i na istoku bude onih malih, nježnih, paperjastih oblaka vidjeti ćete kako se svijetlost mijenja u cijelom spektru duginih boja. Kao da sunce skida noćnu košulju i sprema se za novi dan.
I nije još gotovo. Sačekajte da sunce otjera i noćne sjene sa livade gdje ga čekate. U tom trenutku pogledajte travnjak. Tisuće i tisuće rosnih kapi počinju isijavati sunce iz sebe, svijetlo se lomi ali sada u svakoj kapi rose vidite dugu. Obliti će vas toplina sunčevih zraka i hladnoća će nestati. I poslušajte malo... kada ste dolazili... neposredno pred svitanje... šume i livade bile su pune zvukova. Kada se sunce razlije preko cijelog neba ponovo će sve biti puno zvukova. Ali u trenutku dok izlazi... sve se utiša... cijela priroda miruje i čeka rođenje... rođenje još jednog dana. Utišajte se i vi... oslušnite malo svoju dušu.... i pronaći ćete taj bezvremeni trenutak mira.
Kada, negdje u ožujku, za vrijeme jedne od tri "marćane" bure, putujete autocestom Zagreb-Split, kod Udbine napustite istu i krenite starom D1, prema Gračacu i Obrovcu. Kada prođete zadnji tunel prije nego što iz Like kročite u Dalmaciju usporite malo. Sa svih strana okruživati će vas sive stijene sa ponekim stablom. Sa lijeve strane proći ćete pored udoline sa nešto trave i zelenila. Stijene kao da se nadvisuju nad vas. Pronađite malo proširenje van ceste i tu ostavite auto. Krenite pješke dalje... i pazite da vas ne pokupi netko tko žuri....
Odjedanput stijene će se početi razmicati, prvo ćete vidjeti nebo, svjetloplavo i čisto, bez i jednog oblačka.... zatim će se planina širom otvoriti i ispred vas će se prosuti sivo-sivo-zelena Bukovica i zeleno-žuti Ravni Kotari. U dubini Zrmanja presijeca to sivo-žuto-zeleno tlo plavo-zelenkastom trakom tamo gdje se ne gubi u sivilu kanjona.
Iza toga uska tamnoplava traka Zadarskog kanala i crta otoka. Na buri ćete uočiti bijele vrhove valova kako jure prema otocima i dalje na otvoreno more. A otoci, kao da su vam tu... na dohvatu ruke... jasni i čisti... plavo-zeleno-bijeli. A iza toga more... prostire se daleko... daleko... sve dok se ne spoji sa nebom. Otvorite se... pustite da sva ta širina uđe u vas i neka vas prelije od glave do pete. Ugasite sve zvukove... utišajte se... oslušnite malo svoju dušu.... i pronaći ćete taj bezvremeni trenutak mira.
U bilo koje doba godine, ljeti ili zimi, na proljeće ili na jesen, kad god vam padne na pamet dođite u Zadar i prije zalaska sunca dođite na zadarsku rivu. Laganom šetnjom... bez žurbe, krenite prema morskim orguljama na samom kraju rive. Probajte doći tamo malo prije nego što sunce zađe i sjednite na stepenice-orgulje. Sigurno ćete osjetiti malo vjetra sa mora, u bilo koje godišnje doba... možda i puno ako ste izabrali takav dan. Okrenite se prema zapadu i čekajte... prvo će se crvenilo proliti nebom... od crvenog na zapadu pa sve do ljubičastog kako se boja razlila prema istoku. Onda će blještava zlatna sablja presjeći more na dva dijela. Držak sablje je u suncu.... a oštrica ravno u vašem oku. Lijevo i desno more postaje skoro crno sa tisuće i tisuće zlatno-crveno-zelenih točkica. Sunce polako počinje ulaziti u more, sjene se produžuju, crnilo sa istoka polako se širi, crvenilo na zapadu polako nestaje ali postaje sve crvenije i crvenije... sve dok u jednom trenutku ne eksplodira jarkim žutilom i ugasi se. Sablja nestaje, sunce je navuklo morski pokrivač preko sebe... samo se još rubovi oblaka, koje sunce, tamo negdje iza obzora, još uvijek obasjava, presijavaju crvenim svjetlom. Zvijezde se prospu po nebu. More postaje tamno i nemirno, kao da se sunce meškolji dok se smješta u postelju. I počinje glazba morskih orgulja... čudna i pomalo strana... iskonska... Opustite se... cijela ova predstava je za taj trenutak. Pustite da vam se duša umota u tu glazbu... utišajte se... oslušnite malo svoju dušu.... i pronaći ćete taj bezvremeni trenutak mira.
I ne zaboravite... svi ovi trenuci su puno ljepši i puno dublji ako tada u svojoj ruci držite ruku voljene osobe.

:)

Lijepo!

Kao da sam ja u šumi...odlično