Priče

Mrak je polako nestajao pretvarajući se u dugačke sjenke koje su se postupno povlačile prema istoku kako se sunce izdizalo do gospodara neba. I more kao da je odustajalo od osvajanja i stalo se postupno povlačiti od oštrih stijena otkrivajući sitan pijesak u koji će, kad-tad, pretvoriti i ove stijene koje sada napušta. Ono ima vremena.
Ali on nema! Pogledom je bludio u smjeru kamo su pokazivale odlazeće sjene… u smjeru kamo je odlazilo more. Htio je dohvatiti onu crtu gdje nebo i more postaju jedno ali je u ovo praskozorje nije mogao točno odrediti… opet mu je izmicala… kao i toliko puta do sada.
Kada se prije par mjeseci vratio mislio je da više nikada neće osjetiti taj zov. Bilo mu je svega dosta, bio je umoran od nemanja korijena, bio je umoran od lutanja, od novih lica koja se više nisu razlikovala, od novih gradova koji su se pretapali u jedan te isti grad… tako poznat a ipak u njemu nije uspijevao pronaći ništa.
Bilo mi je dosta cesta koje nisu vodile nigdje, brodova na uvijek istom oceanu, zrakoplova sa uvijek istim uniformiranim stjuardesama. Bilo mu je dosta svega.
Više ga nije uzbuđivalo penjanje po planinama koje su vodile samo na vrh i nisi ga privlačile duboke šume sa svojim vječitim tamnim zelenilom. Htio je samo biti tu… sa njom… i gledati je dok spava, dok pliva, dok pretražuje po policama supermarkete, dok gricka vrh nokta, kojega nikada ne pokvari, gledajući najnoviji triler. I želio ju je milovati, ljubiti i maziti i više ne otići od nje. Želio je pustiti korijenje… konačno… Prije šest mjeseci!
Prije tri dana probudio se rano, prije nje. Odlučio je malo zaplivati prije nego što se i ona probudi ali kada je izašao iz šatora osjetio je nemir, osjetio je zov i pogled mu je odlutao u daljinu, u onu izgubljenu crtu između neba i zemlje, neba i mora. Prema mjesecu koji je tonuo na zapad. I jučer… i jutros. Već bi bio i otišao ali… Kada se prošli put vratio ona mu je rekla da ga više neće čekati ako ponovo ode! Ona mu je rekla da i ona ima snove, a oni ne uključuju daljine! I mislila je ozbiljno! Duboko u sebi osjetio je njen bol i znao je da je taj bol veći od njega. Jedino nije znao da li je njegov zov daljine veći od nje. Nije znao… još.

hm.. lijepe priče. ali kraj mi nekako ne paše.

Ni meni se ne sviđa kraj!!