...

gluposti...
hrpa gluposti...

kak su ljudi zapravo jako smijesna bica. svi zele bit voljeni, imat neki osjecaj sigurnosti, zivjeti nekim zivotom koji lici na idilu...

zivot...posao, zabava, ljubav, obitelj, zdravlje, sreca...
il wannabe sreca...

dal stvarno postoji netko tko moze reci da je stvarno istinski sretan kroz neki duzi zivotni period ili cijeli zivot?

il je sreca samo ono nesto sto nas povremeno udari da bi osjetili stvarno svu car zivota...
onaj trenutak/ci kad smo u svom malom 7. nebu?

stvari koje sam napravio, ne ponosim se svima...zapravo, mozda u ponekad imam feel da se ne ponosim nicim, nego da sam sve apsolutno krivo napravio...
i sad mozes reci ono "na greskama se uci", al kurac kad se stalno dolaze novi zadaci, nove zadaca, gradivo s kojim se nisi jos susreo...

kako naucit na greskama?
dal mislit da si naucio, napravit nesto i kasnije shvatit da je greska upravo to sto isao po tom sto si naucio??

koja hrpa misli...brainstorming @ it's best...

sad vec vidim, kad i ako itko ovo pricat da ce bit "ajme vidi jos jedne budale, koja imam potrebu dijelit svoju intimu il psihicke probleme s ostakom online uber cool populacije na je situ koji se bavi pronalazanjem srodnih dusa..."
uffff, da, jebenica, prst u usta u rigaj od bljuv bljuv stavova...

i onda pogledas te ljude...
kolko razlicitih karaktera, stavova, razmisljanja...
svi ganjaju nesto, svi razlicite kriterije imaju, razlicite stavove...
jel imaju svi uopce istu potrebu da budu voljeni i osjecaju neku toplinu, ima li onih koji mogu bez glupih meduljudskih odnosa...
kolko god da si jak, ponekad mozda trebas nekog, za pricat...

sad mi se u glavi vrti scena iz i am legend, gjde lik sam, apsolutno sam zivi u gradu...nema nikog, prica s psom i s lutkama za odjecu u ducanu...

i sad ff na ono sto mi je doslo da napisem...
kak je zapravo smijesno, da u zelji da nekog imamo, da ga zadrzimo, da se osjecamo voljenima, radimo zapravo stvari koje su totalno kontradiktorne tome...
naravno cijela prica zavrsava samo tako da osobu odgurnemo dalje i shvatimo da cijeli strah koji smo imali od samoce i opcije da nekog izgubimo, zapravo dovodi do toga da ta osoba nestane...

sto bi znacilo, live a full life...daj svoj maximum svakom i prihvati cinjenice kakve god da one budu...

ljudi su tu, svi smo oko svih, neki sami, neki s nekim, neki s vise njih, jbg, that's life...
i sad bi to trebala kao bit konkluzija...puno toga napisanog, a nista nereceno...

ipod, queen, hladno pivo...
you don't fool me, ranjeni i ljudi, too much love will kill you...

i need a place to go...a place to go and sort out my head...

1872009?danas je zvjezdani datum 45684003

"sto bi znacilo, live a full life...daj svoj maximum svakom i prihvati cinjenice kakve god da one budu..."...stav, dostojan hrabrih...(ako zanemarimo neminovan zamor materijala, koji 'hrabre', mutira u kamikaze...)..ideal ljudskih odnosa.