Priče

Tišina. Tišina me polako obavija. Osjećam mir oko mene i u meni. Plavo, prigušeno svijetlo prodire kroz prozor i razmiče prigušene sjene u sobi. Nepovezane misli kruže mi kroz um ali ne stvaraju nikakav kaos i nemir nego se rasplinjavaju u tišini koja me okružje. Iz zaptivenih dubina, po rubovima svijesti, pužu i neke čudne, zamagljene i prikrivene riječi bez značenja ali ni one me ne izbacuju iz ovog carstva tišine jer ih, bez ikakvog žala i napora, izbacujem nazad odakle su i došle.
Sivkasto bijeli dim, uvijajući se kao trbušna plesačica, napušta vrh cigarete i, šireći se, lagano plovi prema stropu a onda se, kada upadne u struju toplog zraka, savija prema prozoru i napušta me. Nit paučine skoro neprimjetno treperi na struji zraka. Kroz bijele pramenove magle probijaju se prvi zraci sunca i, lomeći se kroz jeftino i nekvalitetno staklo, stvaraju čarobne i neuhvatljive crteže u kutu sobe. Nešto loše i bijedno što stvara ljepotu.
Kako svijetlo sve više prodire u sobu zrnca prašine počinju treperiti na zrakama sunca i plesati svoj praiskonski ples u kojem je okovana, još uvijek neispisana, glazba tišine. Jedna sunčeva nit, lagano šetajući, dodiruje pukotinu na zidu, obasjava je pretvarajući je u kanjon a onda je, isto tako lagano, napušta ali sada neskrivenu i obnaženu pred mojim očima. Slika zimskog krajolika kao da je ispustila nijemi krik kada je bljesnula pod zrakama nadolazećeg dana reflektirajući bjelinu snijegom prekrivenoga krajolika nazad u sobu. Tišina, mir i svijetlost, prepuni tako opipljive praznine, preplavljuju me i polako tonem u spokoj. Zidovi nestaju.

Lijepo..zaista ...