Priče

To je bio naš treći pokušaj da dosegnemo do tog sela. Prvi je propao kad je na jedno dvadesetak kilometara prije cilja puta jednostavno nestalo. Bio je put, pa je onda bio malo lošiji put, pa je onda put nestao.
Drugi put ja nisam išao, ali i tada se nešto slično dogodilo i moji kolege su se vratili neobavljena posla. Sjeli smo za mapu. Znamo da mapama ne smijemo previše vjerovati jer je jedna od naših glavnih sporednih zadaća – prikupljanje podataka za nove mape. Potražili smo i neke satelitske snimke ali, bez obzira na špijunske i ine filmove, džungla je još otporna na satelite.
Pronašli smo i treći put, po našim podacima mi smo nedavno došli do jednog sela na tom putu i znamo da se produžava dalje, ali između tog sela i sela u koji želimo stići prolazi rijeka, ne baš mala, šira od naše Kupe. Po znaku na mapi, postoji most ali mapa je mojeg godišta, a to je staro, puno staro (na mapu mislim :o)). Znamo da tamo nikada nismo bili, ne samo mi kao pojedinci, nego mi kao organizacija i zato idemo.
Dan je bio vedar, jutarnja temperatura prihvatljiva ali brzo raste. Poznati dio puta nije nam baš interesantan jer smo ga već nekoliko puta prošli. Prolazimo i zadnje poznato selo. Slike manje više iste kao i do sada, u ovom dijelu prevladava džungla ali ipak to nije ona prašuma kakvu ćemo vidjeti ako uspijemo doći do cilja. Sušna sezona je na vrhuncu, to znači puno prašine i sparušenog bilja, odnosno oko naselja i namjerno zapaljenih površina.
Kao drugi, moram voziti pažljivo jer putovi su uski i lako mogu naletjeti na pješaka kojeg ne vidim, niti on mene vidi ili čuje od prašine i zvuka motora prvog automobila. Malo pomaže to što preko radio uređaja vođa patrole šalje upozorenje, uglavnom na vrijeme.
Dolazimo do, po mapi, zadnjeg sela prije rijeke. Zastajemo kako bi prikupili poneku informaciju o situaciji ispred nas. I tu vrijedi pravilo "mapu čitaj, seljaka pitaj". Ne saznajemo puno. Ljudi znaju za rijeku i za neka sela blizu rijeke ali sa te strane nitko nije dolazio godinama, a ni oni ne idu na tu stranu nego prema gradu odakle smo i mi došli ili prema nekim selima južno ili sjeverno.
Produžavamo dalje, put još postoji ali je Bože sačuvaj, prašine više nema jer milimo tri do pet kilometara na sat, možeš izaći, zapaliti cigaretu i šetati uz auto (u autu je zabranjeno pušenje :o)) no i džungla počinje sličiti na pravu džunglu, povremeno ne vidite nebo od zelenila a sparina raste progresivno pa vam se i ne izlazi iz klimatiziranog auta.
Odjedanput... čistina! Prvo što vidimo je nogometno igralište, ne baš pravo, malo je na krivo ali branke su tu. Malo dalje, kolibe, tradicionalne okrugle, od blata, prekrivene trskom, i naravno ljudi. Selo! Ne postoji na mapi, ali na to smo već i navikli. Dok mi prilazimo ljudi kao da su stali, nitko i ništa, osim naših vozila, se ne miče, a onda, kada su vozila stala, nekoliko muškaraca, a iza njih žene i djeca, počeli su prilaziti.
U prvom automobilu su dvojica kolege iz Afrike i oni su odmah izašli. Sa mnom u autu je Brazilac i on uzima satelitski telefon kako bi probao uspostaviti vezu sa bazom, a ja skidam koordinate sa GPS uređaja radi dopune podataka za nove mape. Nešto kasnije izlazimo iz auto. Odjedanput vrisak i djeca su počela bježati, Brazilac i ja gledamo zbunjeno naokolo, nemamo pojma što se dogodilo. Kasnije su nam objasnili da smo nas dvojica prvi bijelci koje su najmlađa djeca vidjela.
Pokušajte vi zamisliti kako bi reagiralo vaše trogodišnje ili četverogodišnje dijete kada bi se iznenada nešto crno, slično čovjeku, pojavilo ispred njega i to iz kutije koja je brundajući došla iz obližnjeg šumarka iz kojeg nikada ništa nije došlo. Ja mislim da bi pametno dijete pobjeglo, ali... pa ima svakakve djece.
Dok ostali razgovaraju vadim fotoaparat i hoću slikati neku djecu koja stoje kao svijeće i na pristojnoj udaljenosti od Brazilca i mene... ali hoću vraga... samo sam uspio uhvatiti u objektiv jednu malu dok bježi punom parom :o).
Saznajemo da je rijeka tu, blizu, par minuta hoda ali autom se ne može. Most ne postoji niti je ikada postojao, ima samo jedna, već godinama neispravna, motorna skela. Odlučili smo otići do rijeke i pogledati kada smo već došli ovamo.
Sunce prži, znojimo se nemilo dok idemo prema rijeci. Nekada je ovaj put možda bio i prohodan za vozila ali sada, bujice u kišnoj sezoni potpuno su ga uništile. Usput od vodiča saznajemo da selo uglavnom proizvodi rižu i neizbježne banane, a bave se i ribarenjem na rijeci. Trguju uglavnom sa selima na drugoj obali jer tamo je cesta bolja i ponekad dođe i poneko vozilo skoro do rijeke. Nemaju struje već dvije godine, pumpe za vodu im ne rade ali koriste vodu iz rijeke. Doktora i ambulante nema ali postoji tradicionalni liječnik (čitaj vrač), a kada to ne pomaže pokušaju bolesnika prebaciti preko rijeke pa ako ima sreće ... možda je tamo i neko vozilo.
Stižemo do rijeke, sa nama i iza nas gomila ljudi, staro i mlado, imam osjećaj cijelo selo. Na drugoj obali vidimo nasukanu skelu, motor ne vidimo, ali kablovi i stupovi, nosači kablova, izgledaju dobro. Dok vođa patrole razgovara sa seljanima i počinje sa našom standardnom procedurom prikupljanja podataka ja se pokušavam izvući iz mase i napraviti nekoliko fotografija ljudi, obala, djece, skele, prirode... za izvješće ali i za sebe.
Tražim bolju poziciju za slikanje skele na drugoj strani i odlazim malu uzvodno, odvajam se od mase, provlačim se kroz neki prolaz u grmlju i izlazim na obalu. A tu, dva, očito starija ribara sjede u svom čamcu, sličnom onim čamcima na Dunavu, i čiste mrežu. Ne uzbuđuju se zbog gužve petnaestak metara nizvodno, a ni zbog ovog bijelog klipana koji im je skoro upao u čamac. Pokretom pokušavam pitati mogu li ih slikati, a oni mi kimanjem pokažu da mogu. Napravio sam dvije, tri slike i htio sam otići i ostaviti ih na miru ali mi je stariji pokazao da sjednem. Bilo je tu neko... pretpostavljam veslo iako je meni više izgledalo kao lopata. Sjeo sam na to i stao gledati njih dvojicu dok prebiru po mreži.
I onda... vrijeme kao da je usporilo... uhvatilo lijeni tok rijeke i lagane... spore pokrete prstiju dvojice ribara. Osjetio sam treperenje vrućine, prigušene zvukove džungle i tihi prolazak laganog vjetra koji kao da se trudio zaobići svaki list, svaku travku a da ih ne pomakne. U mene je ušla tišina, ali ne ona apsolutna, prazna, nego tišina puna mirisa i zvukova spokoja. Više nisam osjećao ni vrućinu ni... ni ništa, ni želje, ni potrebe, samo tišina puna života.... i trajanje...
Znam da sam stvarno sjedio samo nekoliko minuta..., ali i danas imam osjećaj kao da je taj trenutak bio vječan, bezvremen.
Lagano sam se digao, samo sam mahnuo rukom ribarima, a oni su mi odmahnuli i nastavili prebirati po mreži.
Ni treći put nismo došli do tog zabačenog sela.

Najbolje do sada...