Emerald forest

Jednog lijenog ljetnog popodneva , dok se divio rajskom vrtu po kojem je sunce prosipalo svoje zlačane zrake , Bog odluči stvoriti čovjeka . Mišljaše :" Gle koliko ljepote stvorih pod nebeskim svodom, zar nemam obilje mudrosti i dobrote ? Hajde da stvorim čovjeka na svoju sliku i priliku , i dušu ću mu udahnuti , da više nego razumom, mogne živjeti časno i uživati u ljepoti svijeta .A netko meni sličan , neće li baštiniti od moje mudrosti i dobrote , neće li biti meni na radost i ponos ?obradova se nadasve , a radost stvaranja nečeg tako dragocijenog , još krila njegovu djelu ,da . I stvorivši čovjeka , udahne mu dušu . I sav ustreptao od iščekivanja , ne mogaše dugo čekati , pa se upusti u razgovor s čovjekom . I reče čovjek : " O veleumni , na moju veliku radost me stvori , hvala ti što me u rajskom vrtu ugosti , da uživam u svoj toj ljepoti . Ali, mudrost moja nije beskrajna , niti se u dobroti s tobom mogu mjeriti . Male su moje riječi , a duh slab . Lijepo mi je u tvom društvu , ma ja ga nisam dostojan . Načini mi druga , koji mi po svijesti na istom nivou , biće ." I rastuži se Bog , al u dobroti bezgraničnoj, pristade . A čovjek će : " Nebeski , slobodnu volju si mi dao , i stvorio ovo tijelo sto žudnjama me pati . Ne stvaraj mi druga , već družicu , u nasladama tijela da uživamo ." Ne mogaše Bog mu to odbiti , i stvori još ljepše biće . I obradova se čovjek , družicu u rajski vrt , u najgušće rasljinje povede . Zalud Bog danima čekaše u hladu lipe , čovjek više ne dolažaše, da s njim razgovara . Rastuži to Boga , gleda kako ga odbaciše djeca njegova . Kako prezreše sve što im darova , ni zahvale ni uljudnosti ne pokazaše . I čovjek i žena , uživaše u svojim tijelima , rosom se s cvjetova pojili , sa rajskih voćaka zrelo voće brali . I reče žena : " Gle Boga , gdje se na nas mrgodi , zar mi na njegovu volju stvoreni , s božanskom dušom , nismo li njemu ravni ? Što nas svojim neodobravanjem prati , zašto da slušamo kako nam savjete daje i prodike drži ? I da u propast srljamo , što je to njega briga ? Hajde da se voća s drveta u središtu vrta, najedemo ! Ne dolaze li ga i anđeli brati ? Pa kad nam krila porastu , odletimo negdje gdje nitko neće stati na put našoj volji . " Dvoumljaše se čovjek , al lijepo mu je s ženom , i nikakav razum ni sumnja u njenom društvu ga ne mučaše , pa pristade . I najedu se voča , i što ga više jedu milije im postade . I prejedu se previše , a voće ono nebijaše obično . I pomrači im se um u silnoj oholosti i veličanju sebe . Bogu se izrugivahu i svem svijetu , ništa veće ni lijepše na svijetu ne viđaše . Anđeli ih smirivali , al neće oni ni da čuju , i još večma u graju i viku padaju ... Čega si se Ti najela , željo moja prežaljena ? Što svoj život po blatu vučeš , čemu se mučiš i ponižavaš ? Zašto svu sreću u sebi truješ , tama i oluja Te prati ! Crni konji cestom već ržu ... Trgni se dušo - zar ne čuješ ?

skoro da je tako...

Samo treba znati da Boga ne možeš ismijavati.

A tko to radi ?