KUĆA OD STAKLA

...više želim da mi se spava nego što mi se spava.S vremena na vrijeme pogledam krevet, ali preprazan mi je.A nisam se još odlučila koga želim pored sebe.Zanimljivi su oni koji izmiču iz ruku, koji me poliju hladnom vodom nakon vrućeg pogleda.No, s vremenom...i to umori.Kako se odužiti onim dosljednima, onima koji su uvijek tu negdje.Koji trpe moje razmažene žalopojke i brišu mi suze.Nadajući se da će se jednom barem probuditi na mojem jastuku.Dosta mi je igara.I ispovijedi nakon što igre završe.

ma nisu to igre,budi svoja i sve će doći na svoje:))a što se tiče ispovijedi sa vremenom će ih biti sve manje.

Ponekad mi se i biti svojom čini tako prijetvorno.Gledam na ljude s visoka, ne želeći priznati da sam i sama jedna od njih.A tako mi je drago biti smrtnom.

a čuj to kaj si takva to samo ti promijeniti možeš

Naravski, znam to.Ali, taman kad shvatim da sam takva užasna i dok smišljam način kako se promijeniti, počinjem se opet sama sebi takva sviđati.A treba nekako i zaštititi ovu malu dobricu pod kožom, naivno djetešce koje vjeruje svakom muškom "volim te".

volim te:))

gle kada ti muško kaže da te voli a u očima mu ne vidiš strah i nervozu velika vjerojatnost je da laže

Drhturiš li ti to od nervoze ili nespavanja iza svojeg monitora ;)

Sori, Free, obrisala sam te.

Ha, vidim.