...

dakle...sto reci, napisati...

u glavi mi zadnje vrijeme konstantno svira summer moved on...
mozda cak i ne zbog samo pojma da je poceo 9. mjesec, nego neke dublje psiholoske veze koju sam stvorio s tom pjesmom...

to i missing...prokleti missing...nestati na neko duze vrijeme, simply maknut se od svega, vratiti se i onda snimit promjenu...
one cool filmske digresije, najjaca retrospektiva ikad...

hodao sam kroz park neki dan...ista staza koji sam prosao tko zna koliko puta...promjenilo se, panta rei...drvece je tamo...
razmisljam sam o tom drvetu...
imam fotografije na kojima se ja s 6 godina vozim pored njega...
imam fotografije na kojima s 4 godine sjedim pored njega...
nemam fotografije na kojima s 24 samo prolazim pored njega...fotografija uma...valjda nece nikad nestati...

samo prolazim, u glavi konstantno samo jaka impresija, koja ostaje i ne mogu je izgubit...

gledam djecu u parku, gledam roditelje, gledam park...
nema vise rakete, nema vise pjescanika, nema vise one ljuljacke...

njihova igra je nekako cista, bez problema, savrsena simfonija bez dirigenta...jednostavno, savrseno tocno, pravilno, neiskvareno...

volio bih da sam opet tamo,da vozim svoj plavi bmx, da bezbrizno sjedim na kosu, mozgam s kojim od velikih igraca bi igrao, zelio se dokazati...
luka, mario i boca cole koju je kupio svaki dan netko drugi...
lopta i premali obruc...
prasnjavi teren, ljeto...

ali ljeto moved on...
kao i svake godine...

i onda sjednes, razmislis i na jedan nacin shvatis svu cistocu oko sebe i shvatis kako nestaje i nanovo se javlja...
ah, american beauty...ne zelim zvucati depresivno il kao netko tko valorizira americku kulturu i film koji je dobio "samo" 8.6 od 10 da imdb-u, al upravo sad mislim na jedan monolog...

"I had always heard your entire life flashes in front of your eyes the second before you die. First of all, that one second isn't a second at all, it stretches on forever, like an ocean of time... For me, it was lying on my back at Boy Scout camp, watching falling stars... And yellow leaves, from the maple trees, that lined my street... Or my grandmother's hands, and the way her skin seemed like paper... And the first time I saw my cousin Tony's brand new Firebird... And Janie... And Janie... And... Carolyn. I guess I could be pretty pissed off about what happened to me... but it's hard to stay mad, when there's so much beauty in the world. Sometimes I feel like I'm seeing it all at once, and it's too much, my heart fills up like a balloon that's about to burst... And then I remember to relax, and stop trying to hold on to it, and then it flows through me like rain and I can't feel anything but gratitude for every single moment of my stupid little life... You have no idea what I'm talking about, I'm sure. But don't worry... you will someday. "

i tako...vjerojatno se svi nademo tu...kad tad...mozda je moj problem, a mozda i prednost, to sto se cesto nadem u tako necem i razmisljam...

point being...i've lost the count...