Dati dio sebe...

     Nekako mi se čini da je većina mojih virtualnih prijatelja u stvari ona prava skupina predivnih ljudi koji su uvijek tu kada ih trebaš.I ni sam nisi svjestan koliko je to divna stvar u današnje vrijeme trčanja za boljim životom.
     I ti slatki nickovi toliko neobični izmame mi osmijeh na lice kada titraju u vip grupi.Navikneš se da su tu, a onda odjednom ako ih "ne čuješ" dan dva toliko ti nedostaju da je to strašno :(
     Sa njima mogu o svemu.O mom bratu, onom pravom, zatim o izgubljenim ljubavima, o sinu, o njihovim problemima koje mi ponude na otvorenom dlanu.Ima tu i suza, jer svatko plače sa svoje strane monitora, zatim telefonskih razgovora sa svih i na sve strane okrugle nam zemljice,a o razglednicama da ne pišem.
     Putovanja diljem lijepe naše, pronađenim prijateljtsvima koja su tako  nježno nikla na ovim stranicama, zatim tipkanje sa mojim virtualnom bratom, ma sve je to predivno kada živiš u selu malom a osjećaš se kao da si u velegradu, Iskrica gradu !:)
     Ali ipak sve više i više me je u stvarnom svijetu, a sve manje ovdje.Tako i treba biti!

:)))) baš tako, bravo za tebe :)

Virtuala je dobra dok ne upoznaš dovoljno kvalitetnih ljudi.Pozdrav :).I pusa :)

I ja tako isto mislim stara... samo što su se moji virtualni pomalo povukli odavde, život ih vuče na druge strane, svejedno znam gdje ću ih tražiti kad mi trebaju...

Šteta što prijatelji nisu bliže..:(,ali zatreba li što(osjetila sam i sama)svi su tu...:)

Tako je imas pravo, virtualni ili ne ako je pravi prijatelj za tebe uvijek tu je.
U dobru i zlu, u Ljubavi i Miru, i kad se na tebe pomisli lagano se nasmiju.

Pozdrav