Barbie traži Kena

Dolazim skoro 10' ranije. Nisam više mogla izdržati u stanu. Svake minute na rubu odustajanja, bijega, skrivanja od svega. Osjećam se kao da idem „out of the closet“. Zna sve o meni, daleko previše, a opet, ne zna ništa, ne zna moju boju glasa, ne zna mucam li ili ne znam izgovoriti slovo „r“, ne zna moje prezime, ni u ime više nije siguran, nema broj mog mobitela….
Kupujem novine, odlučujem da mi je lakše praviti se da sam baš sasvim slučajno tu, na ovoj terasi, i baš volim u sumrak jedva nazirati neke članke, kojima ni naslove od nervoze ne mogu shvatiti. Lakše je sjediti i pričekati da te druga strana prepozna, nego obratno.
Spremna sam i na treću varijantu – pogledat će me negdje iza ugla i korakom Eustahija Brzića  brzo natrag šmugnuti u auto, zgrožen viđenim. Ne bih mu zamjerila. Težak je ovakav način upoznavanja, bez obzira na fotke, ipak si svatko u glavi stvara neku savršenu sliku, ima svoj osobni Photoshop, retušira ono što mu se baš i ne sviđa, a ono što ne zna nadograđuje maštom u kojoj je sve idealno.   
Preko ruba novina učini mi se da se netko probija između krcatih stolova. Podižem pogled, a prema meni dolazi lik nimalo sličan onome što sam vidjela na par fotki. Nimalo. Opet, prepoznajem taj pogled, osmjeh…. A tek ostalo…. Nisam sigurna da li sam od iznenađenja uspjela zatvoriti usta, ili sam ostala onako i dalje sliniti. Jer Novi Lik je prezgodan! Frizura, obleka, dvodnevna bradica, osmjeh, taj osmjeh….
Šutimo i smijuljimo se. Sjeda pokraj mene. Bojim se trenutka kad će i tko prvi progovoriti. Što ako ima glas kao uškopljeni bečki dječak? To mi uopće prije nije padalo na pamet, dok mi frendice nisu napunile uši…
„E stvarno si kovrčava!“ progovorio je promukli bariton! Curim dolje sa stolice, topim se i nestajem.
Tek tad me uhvatila prava nervoza. Pa Novi Lik je komad, frajer, simpatičan, duhovit, zanimljiv, interesantan, elokventan i pametan. Osjećam se manja od makovog zrna, hvatam zrak kao riba na suhom.
Ubrzo dogovaramo i jutarnju kavu sutra, tj. još mi ostavlja prostor za uzmak, no ja već tad znam, uzmaka neće biti.
I u glavi već vrtim redoslijed čišćenja svog života velikom metlom:
1. Bivshemu obznanjujem ulazak Novog Lika u moj život, no to je i onako nebitno, pa on je ionako samo „moj bivši“
2. s Ljubavnikom bi moglo biti malo više problema, nikad se nekakva „ekskluziva“ s moje strane nije ni spominjala ni očekivala, no ne pada mi na pamet igrati nekakve igre, igrice i paralelke. Ni Novi Lik ni ja to ne zaslužujemo
3. odlazim u bolji život s Novim Likom, konačno se pojavio taj toliko očekivani deus ex machina da počisti kaljužu u kojoj živim godinama, i konačno, kao i svi normalni ljudi, mogu javno reći „ne mogu danas, idem s dečkom u kino“!
No, rasplet je bio sasvim neočekivan. Prvi se na vjetrometini našao Ljubavnik. Otvaram vrata od stana, on samo pogleda moj magloviti sjaj u očima i pogled koji gleda kroz njega, gotovo da nije trebao ni pitati „kako je bilo“, kad je već sve znao. Ljubomorni ispad, ružan i neočekivan, i to je bilo to.
Činilo mi se da sam s ceste maknula one glavne, velike balvane, i da je ostalo samo par grana i lišća za počistiti.
No, nije bilo tako. Ispalo je da stalno odgađam iduće susrete, a svaki put zbog Bivsheg, koji se neočekivano aktivirao. Da li je naslutio nešto (ne vjerujem), ili se tu uključila neka neobjašnjiva sila, ne znam.
Znala sam da, iako je Bivshi prešutno prelazio preko Ljubavnika, nekog novog nikako ne bi mogao prihvatiti i da je tu prekid svake daljnje komunikacije.
Ljubavnik se (u njegovom životu) pojavio daleko nakon našeg prekida, kad se 6 mjeseci nismo ni čuli ni vidjeli, i prihvatio (ili „prihvatio“) ga je kao neku činjenicu, više se tu nije imalo što napraviti. Ali da se nakon toliko godina „čekanja“ pojavi netko treći, to on ne bi mogao podnjeti.
Odlučila sam da mu to ne mogu reći prije berbe grožđa, ipak se sva rodbina već dogovorila, svi bi ga ispitivali gdje sam ja. Na berbi mi je bilo strašno teško. Njegova mama je bila presretna što me vidi, stalno me grlila i ljubila, osjećala sam se tamo kao doma, zaštićena i sigurna, a opet, s druge strane, stalno na mobitelu, tipkajući poruke Novom Liku. Mislila sam da ću izluditi od podvojenosti. Stalno sam razmišljala da je to moja zadnja berba s njima, zadnji put da se igram s Pesekicom, zadnji put da vidim njegove starce, zadnji put da sam u njihovoj kući, zadnje more koje sam provela s njim…
Mislila sam Bivshem sve ispričati kad me bude vozio doma, no, valjda od cjelodnevne nervoze, pretjerala sam s rakijom i pivom. I Pesekica je stalno u autu skakala po meni, i mislila sam - to nije vrijeme ni mjesto za ozbiljan razgovor, bit će još prilike.
Nakon jednog dugog razgovora s jednom frendicom, koja ništa nije znala o Novom Liku, postavila mi je pitanje: „A čuj, nije ti tu možda malo čudno što ti stalno njega odbijaš zbog Bivsheg. Ne bi li to zapravo trebalo biti obratno?“ U pravi tren nisam reagirala, nekako su do tad sva ta „odbijanja“ bila logična i razumna, sve je to bila neka „viša sila“.
No kad sam si stvari pokušala postaviti obratno, da se taj dan neću naći s Novim Likom, nego npr. otići u šetnju s Bivshim i Pesekicom, sve se postavilo na svoje mjesto, sve je dobilo nekakvu novu sliku, kao da sam konačno progledala.
Shvatila sam da sam ja zapravo cijelo ovo vrijeme u itekakvoj vezi s Bivshim, da mi on uopće nije Bivshi nego Dečko, bez obzira na tjelesne kontakte. Shvatila sam da si ne mogu ni zamisliti da ga više u mom životu nema. Uvijek mi je bio nešto kao safety net, mreža u koju mogu upasti, a on će me spasiti, on će mi držati glavu kad mi je slabo, on će mi donositi toplu juhicu kad sam bolesna, on će me spremati u krevet kad to ne mogu sama, on će doći po mene kad propustim zadnji tramvaj. Uvijek je bio tu, uz mene, a ja sam tu činjenicu ignorirala i smatrala ju sasvim normalnom i uobičajenom.
Frendice mi se sad smiju, sve vele „pa mi smo to znale, i pitale se – zašto ti to ne vidiš?“, a ja sam se osjećala kao da me netko prosvijetlio. Sve mi se okrenulo naglavačke, bila sam totalno uzdrmana. Kakav je to kraj koji nisam ni slutila?!
Ovo sasvim sigurno nije kraj mojim svakidašnjim blogovskim jadikovkama, ne čuju se tu još nikakva svadbena zvona niti se peku svadbeni kolači, ali htjedoh reći – curke moje drage, tu na Iskrici krije se barem jedno suho zlato, i ne, neću vam nikad reći koji od svih njih je On, ali ako se potrudite, možda ćete imati sreću upoznati ga!

koi roman,,,,sory al nemrem to sve čitat,,,buš mi to na kavi u kratkim crtama ispričala

jednostavno bez rijeci sa osmjehom na licu ja sam se uzivila u romancek majstore bravo likovi pa ide zavrzlame podosta, no nada je ipak u hepy endy

seres. manipuliras. da je taj doista suho zlato ne bi ti imala vremena pisati blog niti bi se desilo ovaj "neocekivani" obrat. tvoj je propust. tvoja greska. u konacnici, tvoj gubitak. da je On doista suho zlato i da ga takvim vidis, i Bivshi i Ljubavnik bi dobili otpusno pismo. poigrala si se. trazeci princa na bijelom konju koji ce imati odlike i jednog i drugog, uvukla si i neduzne ljude u svoju pricu. savrsen primjer kako je virtualni svijet iluzija. e, sad, ne bi to bio problem da ovakvim blogom ne dajes nadu Njemu da nije jos sve gotovo - jer je on, naprosto, suho zlato. budi postena. reci; ne svidjas mi se, nisi ono sto sam ocekivala da ces biti. nesto. a nemoj se vracati u lik 14-godisnje djevojcice kojoj su razlozi za prekid ili cak nepocetak necega "ti si prekvalitetna osoba za mene i sigurno negdje postoji netko tko te zasluzuje, ja te ne zasluzujem". tebi Bivshi i Ljubavnik sluze kao odstupnica. a ne realno stanje stvari. no, za to da budemo posteni do kraja treba imati hrabrosti. On je doista divan. divan prijatelj, divan muskarac, divan covjek. sa vrijednostima koje je danas tesko pronaci. steta je samo sto ti to neces nikada otkriti (ne, ne zavaravaj se da si otkrila, samo si povrsinski zagrebala). no, na poslijetku, svatko od nas dobije i ima tocno ono sto zasluzuje...pa shodno tome...