Priče

Patrola je bila normalna, ništa uzbudljivo, ništa nesvakidašnje, pomalo dosadno... i to je bilo dobro. Obje strane se stvarno pripremaju za razoružanje i u zraku se osjeća da je rat gotov. Političari suprotstavljenih strana su počeli svojima objašnjavati kako su oni drugi postali kooperativni.... to puno znači. Čak se spremaju od dvije, do danas neprijateljske vojske, stvoriti jednu. I obje strane tvrde da su pobjednici. Što je ovdje i točno.... pobjednici su zato jer su odlučili da neće nastaviti rat.
Vozimo dosta dobrim i prilično prašnjavim putem, iz zvučnika ide hrvatski mix (od Olivera, Prljavog kazališta, Vane, Gibonnija, Škore... pa preko Colonije i Crvenih jabuka... do klapa).. dosta je bilo španjolsko-portugalskog terora (šef mi je iz Paragvaja, pa iako ne voli baš Brazil voli njihove pjesme).
I dan je bio dobar. Dobra vožnja, džungla sa obje strane ceste, dobar zvuk iz zvučnika, sunce sjaji u kasno jutro, još nije točno iznad nas, vanjska je temperatura još ispod četrdeset stupnjeva, klima u autu radi.
A onda sam ga vidio. Div. Morao je biti div. Morao je biti prekrasan. Morao je biti kralj... A oni su ga srušili... i ostavili. Mislim nisu ga ostavili cijelog... ostavili su samo ono što nisu mogli odvesti... zato jer je bilo preveliko.
U meni rastu bijes i tuga istodobno. Rodom sam iz Gorskog kotara, obožavam šume, obožavam stabla koja se propinju prema nebu. Kao dijete satima sam znao boraviti u šumama, igrati se i skakati, penjati se i provlačiti kroz grane ili samo ležati i promatrati nebo kroz mrežu od grana i lišća. Šume su kao crkve u kojima se priroda moli i zahvaljuje Bogu. A ako su goranske šume crkve... ove ovdje su katedrale... a ovaj posjećeni Div...
Stao sam i izašao, šef me malo iznenađeno gleda jer smo stali prije pola sata ali ništa ne govori nego koristi pauzu da ponovo zapali. Prilazim ostacima Diva, najširi dio je u promjeru viši od mene... preko najužeg jedva gledam. Morao je davno biti posjećen, barem prije jedne kišne sezone. Vidim i gdje su ostalo natovarili na prikolicu. Ovdje ne koriste dizalice nego pored porušenog stabla iskopaju rupu i naprave nanos (zemlja je uglavnom bez stijena) a onda prikolicu uvedu u rupu i na nju navaljaju porušeno stablo. Ali ovaj div je bio prevelik, barem donji dio. Zašto ga nisu ostavili na miru? Mogli su znati da neće sve stati na tu prikolicu. Na nijednu prikolicu.
Drvo je jedno od najvećih bogatstava koje ova zemlja ima, jasno mi je da se takav potencijal mora koristiti, i moji stari su uglavnom živjeli od šume, ali ovo je bila samo čista pohlepa. Što je najžalosnije ljudi koji su porušili ovog Diva dobiti će najmanje... kubni metar plemenitog drva ovdje košta između osamdeset do sto US dolara. Toliko naime evropske kompanije plaćaju ovdje gdje nabavljaju "sirovinu", i to i nije loše jer ovdje je to dobra mjesečna plača.. Ali je to ipak pljačka, legalna i prema tržišnim zakonima, ali ipak pljačka jer u EU kubni metar plemenitog drva, kako su mi ovdje rekli, košta i do tisuću eura. A rat... pa rat je upravo omogućio još veću pljačku... nitko ništa ne kontrolira... kome je važno nekoliko porušenih stabala više u nekoj džungli za vrijeme nekog rata koji nikoga ne interesira (kada ste zadnji put čuli neku vijest iz Cote d'Ivoire a da nije vezana za nogomet).
Šef uzima fotoaparat i hoće me slikati uz porušenog Diva... ja se odmičem... ne želim tu sliku.... ne želim izgledati kao skupljač trofeja... želio bih da sam se uz Diva mogao slikati dok je stajao.... i širio se... i išao prema nebu.

A ipak, bar si ga malo spasio - ovim blogom :-))