LET ME SHOW YOU THE WORLD

Uzburkano kola njenim venama,haoticno trazeci izlaz.. U ocajnickom pokusaju bjekstva iz memljivih,napustenih zidina u kojima je zatocena citavu vjecnost.Cula je da negdje postoji sunce.Da se javlja svakog jutra katkad stidljivo,praceno obrisima vragolaste magle i ljubomornuh oblaka.A nekad ih sve prevari i uzdigne se bez icije pomoci na tron koji se nitko ne usudjuje dirnuti.Ona ga nikad nije vidjela,samo upija mrvice koje joj navjerniji posjetilac,mali bijeli gavran svake vjeceri daje na kasicicu.A kad njega nema,zamislja zgariste boja i okusa koje ostaju nakon neizvjesne bitke sa upornim mjesecevim mjenama.Ta mastanja joj uranjaju preko potrebnu kap u vec ispraznom vrcu nadanja da ce ikad utjeci odatle.Iako je odavno prestala brojati,svaki sledeci pokusaj startuje sa istom iskricom uzaludnih snova i ocekivanja.I svaki put dozivljava kao poslednji.Mozda ce ovaj to i biti.Polagano,do njene svijesti dopire bljesak prijetecih,izbrusenih zuba koji se neprimjetno,u tami priblizavaju vratu njene tamnicarke.Jos jednom poprima onaj prepoznatljivi oblik goruce zelje i krece...Ka svom kljucaru...
Krenule su ,kao i uvijek,s malo zakasnjenja,propustivsi prvi nalet neopisive guzve,na kojoj bi im  mogao pozavidjeti i centralni promjet najvecih metropola.Strpljivo su sacekale da im se otvori cijeli horizont,nudeci im destinacije s nostalgicnim predjelima i usnulim daljinama.Pre koju godinu bi se mozda i pokolebale i odlucile rizikovati,ali ne i sada.Odavno su postale svjesne cinjenice da je njihov put zapecacen,ucrtan u nebesku mapu srebrnim nitima .I da ga nista ne moze zamijeniti.Ionako je cijela prica oko odlaska postala rutina.Bez truncice uzbudjenja,nemira,strasti.Prema cemu?Vec vidjenom oblacku,koji iz godine u godinu dobija po koju novu boru?Ocekivanim kapima kise,koja ih kad je dobre volje,samo pomiluje po umornim licima ,ne trudeci se da im oteza put?Malom bijelom gavranu ,koji ih uvijek,na istom mjestu ,upadajuci u njihove zbijene redove ,pokusava skrenuti sa ustaljenih tracnica?Ne,sve je to dio njihove price koja se ponavlja unedogled.Cak je i ritam njihovih krila zadobio onu nit sigurnosti ,s kojom virtuoz uranja u sjedinjavanje sa svojim instrumentom.Nastavljaju letjeti,ostavljajuci bezbrizno po koju nepotrebnu krpicu nasmjesenim vjetrokazima ,znajuci da ce ih u povratku sigurno pokupiti....
Cekala je...Stpljivo....Drsko svjesna cinjenice da sve krece od nje ...I sa njom se zavrsava...Bljesne i nesto izmedju,da,ali njena neumoljiva konacnost sve to pretvori u tren.I uzaludnost.Zavidi pomalo onim rijetkim dusama koje sebi nikad nisu umjele nametnuti taj teret rijesavanja njenog paradoksa i nisu je svijesni do trenutka kada se nadju s njom..Oci u oci...A tada je ionako svejedno...Takvi sretnici najvise i ponesu sa sobom..jos vise  ostave...Jos jedan paradoks...Ni sama sebi katkad nije jasna...Odakle joj tolika moc tranformacije,kako joj sve to ne dosadi?..Cak se i pocela radovati svojim vjecitim gostima kojima u programu zastite svjedoka mijenja opis i vraca ih natrag...Ko su oni?U cemu ih je prekinula iznenadna promjena rezultata?Jesu li bili svjesni s koliko ceznje ih ceka,nalik vajaru,koji u iznenadnom nalijetu inspiracije ,manijacno iscekuje zakasnjelu posiljku s predmjetom svojih strasti?Da li su stigli udahnuti svaki djelic zraka,pomilovati sve one osmjehe,obasjati sve mracne kutke,koji su im bili namijenjeni?Ili su samo,poput ranjene pume,projurili svojom stazom,ne osvrcuci se i ne ostavivsi nijedan trag.....Da li netko iz ove povorke koja joj se upravo priblizava moze i naslutiti  na kom peronu ce ostaviti svog dotadasnjeg saputnika?Da li je izraz na svim tim licima odraz u ogledalu svjesnosti da se s njim nikad vise nece sudariti na svom putu?Ili su tek sad shvatili da je ponovni susret neizbjezan,a jos uvijek se ne mogu nositi s tim...Ne sad...Ne ovdje...Dok tako tone u dubine svojih vrludavih misli,i ne osjeca rezak bol koji je izazvao mali bijeli gavran,sletjevsi niotkud ,bez najave , na njenu svjezu,otvorenu ranu....koja ceka novog posjetioca....strpljivo....bez zurbe...

Sad već pomnije čitam...stvarno nevjerojatne transformacije...

bit ce da je John Nesh odradio svoje u mojoj glavi:)
btw.have you ever met Harvey?

Hello beautiful mind...I mene je Nash upravo dotaknuo u žicu... ;)

lo,gdje si da mi malo osvjezis log,tek sad vidim koliko sam ga ubjedacila :)

da te cekam da mi ponovo repliciras ili da odmah dam rekontru?sorry,lol,dva sata sam ovdje,a misic mi najavio strajk brisanjem tvog odgovora:)

a htjela sam samo reci kako bi ti i nesh mogli formirat citavu fudbalsku momcad,cak da su vam i rezerve popunjene,ak zafali koji,zovite me :)))

ma sve o.k...ponekad pištolj slučajno i meni opali...pa mi smo Thelma i Louise...to je normalno...a eto trenutno i mala Lo sa bijelom čarapom isto traži mrvu osvježenja...možda uz poslijepodnevu kavicu...možda uz čitanje o kakvom drugom svijetu...uh...taj Nash... ;)

Smatram kako Crosbyja, Stillsa i Younga nepravedno zapostavljaju. Nisam sreo P.J. Harvey, Nick je posesivan i mračan tip, pa sam se moro pazit...

nitko ne spominje lika koji je zavijao-I'm so happy,cause today,find a friend in my head:)

kaj nije to onaj lik kojega je nakraju nadvladao friend u glavi...? ;)

oficijalna verzija,da,no jedan od mojih likova s lulom u ustima i violinom u rukama njusi da mu je ipak LOW dosla glave:(((