Emerald forest

Od praha , ne nismo mi . Od snova satkani , čežnjom za zemlju vezani , a ljubavlju u visinu stremimo . . .

Neboj se praha , i ne plači , mala moja , još će mjesec nekad samo za Tebe prosuti srebrnu stazu u moje snove . Još će jutrom magle oviti sivilo i hladnoću ovog svijeta , još će snjegovi tiho padati po našim sjećanjima ... Od svega , ostaće tek bjelina i mir . I ne optužuj sebe , nikad i nije bilo danas za nas dvoje , nikad nismo mogli zajedno kroz ružmarin i bušin, u suton zagrljeni stići... 

Život je igra , ali nisu uvijek sretni oni koji pobjeđuju . Svu radost pobjede prekrije gorčina u grlu i praznina u duši . Puno je ljepše dostojanstveno gubiti , tišina poraza ne uzburka nataložena sjećanja , i ona u živim bojama , mirisima i zvucima , zauvjek za nas traju . Može li se željeti više ?

Dobro je ovako , zlato moje !

tvoji me blogovi uvijek dodatno rastuže

nisam shvatila što?

je, osobito bušin

Ali zašto ,nebesko plava ? Neznam , mislim da pokušaš još jednom u ova slova zaviriti, možda mrvica sjete i tuge ... Ali ljubavi , ljubavi je puno , i ako malo bolje pogledaš , u dubini neki mir i sreća se skriva . Ne , nije ovo da se rastužiš , nada , nada još živi . Stani , smiri se - i onda se divi ...

zato jer mi je dosta živjeti od nade, na nadi sam cijeli život, hoću više od nade, napokon!

Što je Sky , pitaj ?

onaj tvoj komentar na mom blogu... pojasni mi ga, please

Davno , Ti se ne sječaš , sve Ti je već rećeno . Ne slušaš , i ne želiš vidjeti . Trčiš da bi stigla sreću , a ona za Tobom ostaje . Znam , onog koga boli , cvijeće ne usrećuje , ali treba krenuti od temelja , želiš li da Ti kuća stoji . A , možeš reći i da blebećem, Tvoj je život , i Tvoja bol .

Otkineš li krila leptiru , malom i bespomoćnom , zar će to išta promijeniti u svijetu ? Djevojka kraj pruge korača , i kad želi prijeći preko ( nema leptira da joj proleti ispred lica pa da zastane i rukom ga otjera )zakorači i vlak ju udari i ponese - i ubije . Javili su njenom zaručniku ( ljubavi i sreći ) , i dok je slušao i gubio se u tuzi i bolu , zaboravio je reći avionu da se popne na veću visinu . Dva su se aviona sudarila i pala na nuklearnu elektranu . Nervozni general kojem su javili o pogibiji kćerke , zbunjen , pomislio je da ih napadaju , i naredio sveopći nuklearni napad . Lansirane su rakete s obe srtane , nebo se za tren svijetlilo od bezbrojnih iskara , a onda je stigla buka detonacija , smrt ... I tišina - zauvijek !

I što nam je onda činiti? Pomiriti se sa sudbinom i prihvatiti je takvu kakva jest?

Ne , baš suprotno ! Ti svoj život (nije glupost ) iz snova tkaš , i pazi tko Ti kroz snove hodi ... Onima koje voliš , pazi da bez žaljenja daš , i ne stvaraj krugove na vodi ... Samo , ovaj svijet , ružan je san , iz njega se moraš probuditi , i zbog svačije hvale i sujete, nemoj u beskraj sjati i svu bjelinu nuditi . Onog tko će kroz Tvoje snove na prstima proći, da Te ne budi . S njime možeš sreći doći, i njega svime nudi.

:))

hmm.