Zelene oči moje drage...

"Giordanu Brunu u čast, njemu pogubljenom na Campo del Fiori 17. 02. 1600- te godine. Tog jutra je iz tihe lomače jedna Legenda poletjela u nebo. Gioradnu Brunu stvoritelju svjesne spoznaje ove čudesne energije, koju već stoljećima nazivamo Ljubav posvećujem ovu predivnu melodiju iz Le Jardin De Mélodies i ovaj tekst.Bio je jutro 17. veljače 2000. Campo del Fiori se budio mirisom cvijeća i svježeg peciva. Stajali smo omamljeni svitanjem i iščekivanjem.
Sunce se tek pojavljivalo na horizontu i njegova je prva zraka obasjala kneza heretika koji je stajao na piedestalu i pozdravljao s nama ovo četristoljetno jutro njegovog pogubljena koje ga je učinilo besmrtnim.
Gledam u lice tog čovjeka koji još uvijek na sebi svojstven način sudjeluje u mom životu i pitam se što je u onom vremenu uistinu bilo tako opasno u njegovoj kozmologiji da je njegov život bio ugašen vatrom. On je postao sudac naše svjesti i savjesti pa iako se njegova metoda razlikuje od današnjih, njegova spoznaja je slična ovima koje mi danas pozdravljamo.
Onda su ljudi još vjerovali u odvojenost zemlje i neba. Gore je vladao Bog i tajnovita svetost njegove moći, a dole je ostao čovjek sa svojim grijesima i svojom prolaznosti, čovjek najudaljeniji od savršenstva, ali u isto vrijeme u središtu Stvoriteljeve moći. To je bilo vrijeme kada su crkveni oci savršenim nebeskim tijelima, pored četiri dobro poznata Aristotelova elemenata, pribrojali i peti element, kvintesenciju, Boga koji je sve drugo i stvorio.
Giordano Bruno odbacuje to objašnjenje, postavlja čovjeka i univerzum njegova uma u središte zbivanja, a peti element je za njega misao, osjećaj, ljubav, koja potvrđuje da je Božja snaga u čovjeku samom. Nisu mu vjerovali, bojali su se Boga i njegove osvete. Zatvorili su ga u Anđeosku tvrđavu i sedam godina čekali da prizna pogrešku, da odustane od svojih misli i svoje spoznaje.
Diana, boginja lova, personificirana ljubav u njemu je bila jača od crkvenih otaca, Bacchus, bog vina i opijenosti ga je snagom svoga duha hrabrio da izdrži sva mučenja, da ustraje u istini koja je bila tako blizu, ali u isto vrijeme i užasno daleko od vremena u kojem je živio.
U zraci sunca naslutih san koji će nas odvesti u ono daleko stoljeće mraka. Diana i Bacchus se spustiše k nama. Dva goluba su šetala trgom i ja im dobacih mrvice peciva koje smo grickali.
Tamo gdje je stajala statua se odjednom pojavi lomača i drvo muke. Narod se skupljao. Golubovi prestadoše kljuckati mrvice i odletješe. Pjesnik me zagrlio."Ova predstava je smišljana četristo godina""Rim pere ruke prekasno""Pogledaj dolaze glumci"
S druge strane trga su dolazili crkveni oci i građani obučeni u renesansne kostime. Zauzeli su mjesta na drvenim tribinama. Mi smo sjedili na rubu trga pomješani s pukom koji je isto bio u odorama onog vremena. Složena brezovina je čekala vatru, uzavrela masa događaj. Tek načeto novo stoljeće je mirisalo na smrt.
"Giordano je potcijenio moć crkve" šapnu pjesnik"Oni su ga mučili, ali ne samo fizički. Odugovlačili su sam čin pogubljenja." prisjetih se podataka iz nedavno pročitane knjige "Giordano Bruno ili ogledano beskonačnosti"
"Da trebalo se dogoditi na novogodišnje jutro i on se već bio s tim pomirio, a onda su smaknuće odgađali iz dana u dan"
"Inkvizitori nisu govorili o ubistvu, nego o slučaju koji moraju privesti kraju. Činjenica da jedan čovjek umire kao da nije proizlazila iz određenih crkvenih formaliteta pa tako ni najsurovije pravno ubistvo povijesti nije opterećivalo crkvenu savijest, nego je prikazano kao dokaz svjetskog nasilja."
Odjednom začusmo bubanj. Stražari dovedoše zavezanog, izmučenog čovjeka i zavezaše ga za stup muke.
Sjetih se knjige" O herojskim zanosima" i trećeg dialoga u kojem Bruno proživljava svoje smaknuće. I upravo kako je napisao krvnik zapali vatru, a u moći plemenitih uzica čovjek gori ljepotom osjećaja i guši se u dostojanstvu svoga bića. To je ipak samo vatra u kojoj on gori ali ne izgara. Užareni čvorovi postadoše zvijezde koje će, kao i čovjeka, svijet stoljećima slaviti.
Učinilo mi se da čujem njegov glas:"Sinoć sam izvukao papire iz svih rupa u tamnici i pustio moje male sive prijatelje da samnom dočekaju zoru. Podjelo sam s njima moj zadnji obrok i pričao im šta vidim kroz mali prozor. Svitanje sam dočekao budan i gledajući oblake kako plove nebom. Noćas su sjale zvijezde i ja sam vidio svjetove u kojima će se ovoga jutra nastaviti moj život. Nema raja, ni pakla nema. Postoji samo život u različitim oblicima. A vi prisutni u zadnjim trenutcima ovoga oblika moga života nemojte me brzo zaboraviti."
Vatreni jezici su bivali sve veći, pucketala je brezovina, iskre su frcale uokolo."U meni nema strave, ne obuzima me bol nego je to osjećaj mirnog izgaranja i slatkog umiranja. Ja mislim i u meni umire čežnja, veliko svjetlo gasi vartu i moje srce postaje plam. Moj pepeo postaje sjena robovima zla. Moja ljubav kao i svaka ljubav teži božanskoj ljepoti."
Utihnu glas i kao u mom davnom snu iz pepela poletješe golub i golubica i spustiše se pored nas i kao da se ništa nije dogodilo nastaviše kljuckati preostale mrvice peciva. Narod je pljeskao, predstava je bila gotova. Prišli smo statui. Potražih njegove oči i učini mi se kao da se nasmiješio. Odjednom osjetih treperenje zraka, lagani povjetarac mi dotaknu lice, a kamen prosu misli u naša osjetila.
"Oni koji su izgovarali presudu su se u tom trenu bojali više od mene.""Čega su se bojali?"osjetih kako moja misao prelazi u treperenje zraka i sljubljuje se simfonijom vjetra."Bojali su se istine kao što su se bojali i Boga kojeg su samo koristili.""Mi smo danas na vratima raja u koji još uvijek ne možemo ući""Još nije došlo vrijeme za novo zlatno doba""Kako to znate?""Mora proći još četristo godina, misao, osjećaj i ljubav još uvijek nisu dokazljivi."
Trg cvijeća se polako budio iz jutarnjeg sna. Žamor oko nas je postajao sve veći i misli utihnuše."Htjela sam ga upitati što se nalazi u crnim rupama." pomislih nezadovoljno"Pitaj ga, on će te sigurno čuti." iznenada reče pjesnik"Zar čitaš moje misli?""Osjećam ih."
 
Shvatih sve ozbiljno pa tako i smrt jednoga pjesnika od prije četiristo godina. Moj miljenik je imao dva problema. Prvi jer je pokušao pomiriti katolicizam i neoplatonizam uzevši pri tome Epikura za duševnog oca te sukladno tome volio tjelesna uživanja i žene i to toliko da nije mogao dana bez njih i njihovih milovanja. Pošto nije bio ni blizu onog što bi se moglo nazvati ljepotanom možemo pretpostaviti da mu je dar govora bio neodoljiv.
Drugi problem je bio, junačio se da je spavao sa više žena nego kralj Solomon koji je ako ćemo vjerovati Bibliji, a trebali bi, spavao s više od tisuću.Govorio je: "Hodati, ljubiti, plivati, rasti, osjećati, živjeti i umirati nije ništa drugo do kretanje u krugu"... Kardinal Belarmino je mislio da to znači da ne vjeruje u euharistiju,sveto trojstvo, da zastupa postojanje više svjetova, vjeruje u seobu duša, jede meso petkom i spava s bezbrojnim prostitutkama....E što je previše je previše...mislio je kardinal i  spalio ga!
Zapalimo danas svijeću za tog čovjeka koji je vjerujući u ljubav spremno otišao u plamene jezike srednjevjekovnih lomača."

ovo nije kralj heretika. heretici su oni drugi.

jbt. kad sam vidjela ovu sliku, nisam mogla vjerovat da sam na iskri. šta danas to pucaš? to je za 17. veljače.

eee... (ne čita mi se sad sve to, vidim da je c/p.) bio je faca i pol, stari đordano. znaš da ga je učio ludi franjo petrić? onaj što su mu stavili onaj ružnjikavi spomenik na cresu?

nije c/p