Sa druge strane jastuka...( Atlantika)

  Znamo oboje gdje je pocetak ali ne naziremo kraj... I tisucu puta sam se zakleo da necu ici njenom stranom ulice... i tisucu puta oskrnavio zakletvu. Neizmjerno teski su kovcezi memorije stari skoro cetvrt vijeka. Nosim ih kao usud, kao neko dobrovoljno prokletstvo na svojim nomadskim putevima. I mada bjezim od nje uvijek se vracam delti njenog zagrljaja. Promijenio sam u tom bijegu vec tri kontinenta i sest drzava kao permanentnih boravista. I zivot tece u tom bijegu od hordi sjecanja i njenih njeznosti koje me vracaju u njene mreze. Jesam li to zatocenik njenih poljubaca i njene raskalasne nevinosti dok se podaje? Ili sam jos uvijek nesvjesni zarobljenik jednog kisobrana duginih boja, ispod kog se krila od vlaznih kapi proljetnje kise, tog svibanjskog dana tisucu devetsto osamdeset i neke rane godine proteklog stoljeca?
  Od tada smo se namjerno "gubili" i jos namjernije pronalazili duz meridijana. Sve se izmijesalo u tih dvadeset i kusur godina... strast i zelja, ljubav i ljubomora, altruizam i egoizam, smijeh i suze... Prostirao sam njeno nago tijelo umijesto uzglavlja za moju pohotnu molitvu, dok trazim oprost za svijesno krsenje jedne od deset zapovijedi koja glasi: "Ne cini preljub". Odvojeni prostorno, a opet zajedno, pregurali smo i njezinu udaju meni iz osvete jer sam previse volio svoju slobodu u tom trenu, i njen porodjaj sa jedinim djetetom kome je tvrdoglavo dala moje ime iz samo njoj znanih razloga, ratne godine i tko jos zna sto... i moju zenidbu kada sam osjetio dah zrelih godina na vratu, moj hod do vrha profesionalne piramide zivotnog poziva, isto tako i moj razvod, i krah na svim geografskim sirinama mojih djelatnosti, sumrak moga svemira i tamnu stranu moga mjeseca... Znao sam po dva puta u tijeku kalendarske godine prelijetati veliku baru, tek da bih bio uz nju nekoliko dana koliko je mogla ukrasti od supruga pod validnom isprikom, tek da bih joj puhnuo novi vjetar u onemocala zivotna jedra. Znam milijun sitnih detalja i tajni koje njen bracni drug, inace jedan od nasih najeminentnijih strucnjaka jedne medicinske oblasti, nikada nece ni naslutiti... Eh, koliko je jos skrivenih sitnica ostalo zakopano izmedju revdacije i transcendentalne meditacije u mojoj sobi sa velikim apstraktnim okom nasred najveceg zida, sto tako realisticno podsjeca na njeno culo vida... koliko je njenih dodira ostalo nedoreceno u mojoj palati sto mirise na patike, patetiku i politiku u kojoj sam poslije nase ljubavi preko zice odbolovao sve njene tuge, krvarenja nase Slavonije u cvatu i poetske inovacije latinskog juga, koji je uvijek u njoj budio nove nemire. Posjedujem tisuce kompromitirajucih i lascivnih slika njezine obnazenosti, kad se od pitome slavonske ravnice transformirala u stepu i tundru orkanskih divljina strasti i podatnosti... slika koje nitko nikada nece vidjeti osim mene jer iskonski cuvam njen integritet i nosim joj osmijeh sigurnosti na dlanu. Postoji jos beskrajna bura sjecanja u pocijepanim dzepovima vremena koje se iskralo.
  Svatko od nas ima nekog svog malog boga kome se potajno klanja i moli. I mada zveckaju vijekovi bez buke i svakog dana neki novi Juda prodaje svog Krista, ja joj se uvijek vracam i ona meni, bez velikih rijeci i laznih obecanja... tek za tren ukradenih strasti i putenih uzitaka, dolazimo na razmijenu nagomilanih emocija u nekom hotelu na kraju svijeta, za pregrst pokosene slavonske trave koja nas je odnjedrila. Jer svatko od nas ima svoj vlastiti kriz na putu do svoje Golgote. Moj ogledno nosi njeno ime umjesto slova INRI. I blizimo se nas dvoje svatko svome kraju... odvojeni, a zajedno... najbolje je tako za oboje... ona uz klinca koji raste i muza koji joj donosi materijalnu sigurnost... ja u svojim nomadskim lutanjima i dalje pokusavam pronaci izvoriste duge sa kog su nastale one boje na njenom kisobranu, kada sam je prvi put ugledao kako stopira na putu za Viroviticu. Znam i svijestan sam istine da razdvojeni najbolje plovimo uzvodno rijekom zaborava.
  U petak je umrla Fransoaz Sagan, zastitni literarni simbol Francuske dvadesetog vijeka. Koja koincidencija... njezin najpoznatiji roman se zove "Dobar dan tugo"... ima li u tome nazivu bar zrnce simbolike sa ovom ispovjedi koju poklanjam umijesto molitve njoj za miran san... Ah divota, bit ce Golgota...
P.S. Ponukan nekim svjezim rasprama o preljubu na ovim stranicama, dajem svoju pripovijed koja je istinita. A vi prosudite da li je to ljubav ili preljub...?  

eee, pa koga ja to vidim? :)

Lunice, upravo sam ti bacio porukicu na private... evo nisam mogao odsutiti neka razmisljanja pa sam objelodanio dio vlastite duse...

E moja trnova Ruzice... tko zna tko koga ovdje vara. Ne osjecam se prevarenim. Sve je to vlastiti izbor, i moj, i njen... Kotaci sudbine ili vrag bi ga znao. Velika pusa za tebe... bio sam dva tjedna u Kanadi i sada sam opet na ovoj balkanskoj vjetrometini. Vjerujem da cu uspjeti stici na Iskrica party mada mi vrijeme nije saveznik...

da, baš nekak čudno ruži taj eminentni...

ma ko mi te rastuzil bem mu sveca? nego prijatelju ajd se ti potrudi nacrtati se na tulumu 7-og :-)

Od mladih leptira nije ostalo tragova. Izgubio se iz vida njihov let, njihove kretnje, jer na kamenom zidu nema praha s njihovih krila.

nosti!!! pa gdje si ti covjece? evo ti samo jedna pusa.. idem sad procitati log...

pa di si mi ti????

ah, prijatelju! Golgota nam je zbog toga jer je to naš izbor... a izbor nas određuje... ljubav? je samo riječ... ponekad miris... ponekad dah... ponekad susret... ponekad.... sve ima svoje vrijeme... pa i ljubav

Tako mi je ovo sve poznato....Idemo li???

"prirodno je da covek nosi u sebi nestood dana koji su prosli.Prirodno je da misli na buducnost i da msta o njoj,ali ziveti ma i delimicno u proslosti ili buducnosti,opasno je i nezdravo.To znaci trovati trenutak u kome zivimo,potkradati svoj sadasnji zivot.Najvecim i naboljim delom svoga bica,glavninom svoga srca i razuma,covek treba da je uvek i ceo u sadasnjem trenutku,u jedinom pravom i jedinom mogucnom svom zivotu.

Ah,oh,joj, Romeo i Julija su komedija naspram tebe.... trgni se čovječe, živi život danas...

Zaustavljeni u proslosti...

Mislim da su suvišne riječi, mislim da je ovo savršentvo osjećaja koji je ponekad nedohvatljiv nama, običnim smrtnicima, a ti?? Ti si dohvatio baš taj list koji je bio u padanju prema zemlji crnici - baš ti koji si udahnuo ljubav u svakom svom ispisanom slovu! Mogu ti se samo diviti!

Njeno je ime LJUBAV!