...

ovo pisanje se opasno prorijedilo...

al dobro, sto reci...

rodendan, bolest, tajlandski, kosarka, teretana...
mislim mi lete na 10001. stvar.

i opet neko sranje, kako povjerovati nekom kad masu puta naletis na dokaze potpune suprotnosti...?

i sve sto ti drugi govore, odbacis, trudis se vjerovati, al je previse razloga da ne vjerujes...


samo ocu nesto tipa a5, beskonacno puno benzina i praznu cestu...nesto kao nocas...nisam jurio, isao sam polako, klizio i jednostavno slagao misli u moru tmine i punim i isprekidanim bijelim linijama...

bijelo bijelo, freemasons, opet...
mislim da sam stvarno ostario...nemam volje za nicim, nemam volje za opijanjem, nemam volje za izlaskom, nemam volje za nicim...
gledam sve te ljude, zivciraju me guzve, zivcira me dim, smrad i znoj...

htio bih posao, i zivot usmjerit samo na posao, sport i odmor...
trudim se sto manje zivcirati, al i najmanja stvar me u zadnje vrijeme dovede do ludila...
razlozi? meni potpuno nepoznati...ne mogu/ne zelim se opustiti, stalno na iglama, zivi po rasporedu i zaboravi sve sto smatras gubljenjem vremena...

ispiti, treninzi, posao, stan, subota navecer; plazma i ugodna vecera, filmic i krevet u pola 12...veliki savrseni krevet, da udem, legnem i ne izlazim drugi dan do 10 ujutro...
odmor, da se osjecam odmoreno, da ponovo osjetim neku zelju za zivotom koja nece bit samo kratkotrajna kad bacim pogled kroz prozor i sunce na nebu, kad po n-ti put cujem forever young...

a jbg., tko zna, mozda ipak ovo nije forever young...

danasnja tema - djetinjstvo...
zapravo, kad razmislim, bio sam sretno dijete...
na stranu razvod i sve te pizdarije, sad mi kroz glavu prolaze one rodendanske subote, budenje, sreca, odlazak s mamom u grad po poklon i nakon toga u ham ham na hambi, pa doma pripremit sve za djecji tulum...
kad malo razmislim, stvarno joj se treba divit; sve to je uvijek s toliko elana obavljala, bila je sama, a to se nigjde nije vidjelo...

nedjelje; budenje, igranje do rucka, stvaranja novih lego izuma, pa ucenje, pisanje zadace i priprema za ponedjeljak...i opet je bila tu, kontrola zadace, pomoc bilo kakva...

ah, da, djetinjstvo...

a sad, 10001 i drugi problem, neurodermitis, zivcanoca zabrinjavajucih proporcija, problemi u glavi, problemi van glave...

ponekad mozda i zalim sto neke stvari istrazujem, koristim google, informiram se... da neke stvari ne percipiram, veceras vjerojatno ne bi bilo ni voznje, ni ovog stanja uma...

mislim da je sad to vrijeme, vrijeme da obucem kaput i krenem preko maglovitog mosta...slusalice u usima, smirujuca melodija, rekla bi remi "ti volis tuzne pjesme...", magla, savrsena, hladna, divna, spokojna magla...

vise me ne vide ostro, postajem i ostajem samo blaga kontura koja nestaje u sivom bezdanu...

ima tu materijala za razmišljanje, a bome i za čišćenje.