sve je pod kontrolom, sad sam ja tu

Nisam za prazne prozore. Na njima trebaju stajati teglice. I prozirne zavjese. Neprilične. Da gledaš susjede. Da zaradiš prijavu. Za već neko remećenje.
Nekoć davno sam imala neman koju sam puštala u rečenice. Ili je nestala ili sam ju ubila. Ili sam ju prerasla. Tražim ju još ponekad u tihim ulicama. U praznim tramvajima. U onih par koraka od stanice do ulaza. I ne zapišem ju, jer neće me kao prevariti sjećanje.
Ne volim. Ne žudim. Ne strepim. Ne treperim. Status quo po nekim teorijama valjda egzistencijalnih nagona. Jedino se pitam da li brinem.
Spajam nekako uvijek krive krajeve, volim kratke spojeve. Od njih pregoriš, ali se i oslobodiš. Razumijem sad neke odabire. I još čvršće vjerujem da je za sanjare jedini lijek odmicanje. Izmislili su riješenje i za veće pošasti. Od sitnih titraja koje možeš zamijeniti. Istosmjernim ili izmjeničnim strujama. Sa i bez napona.
Konzument sam stresa. Redovni platiša. A ostalo...eh pa nisam još umrla.
Okrenula sam leđa, vrijeme je da kreneš. 
 
 
 

prelijepo)))

je. da preživiš. da.

joj!falila:-))**

lijepo napisano.

isto,isto...razumijem te,potpuno.i činjenica je,da što nas ne ubije..to nas pogura...i svako stagniranje je samo po sebi nazadovanje..lijepo je znati i okrenut leđa ponekad.i namignuti svom odrazu u retrovizoru,makar na kratko,dok čekamo! :)