Emerald forest

U bjelini dana na izmaku , dok se promrzle ptice spremaju na još jednu studenu noć , usamljeni setač polako gazi pa ledenoj stazi . Zaogrnute u tišinu , kuće tek osvijetljenim prozorima svijetle u sumraku , i svoju toplinu čuvaju . Prođe ulicom i poneki auto , šušti snijeg ispod točkova , a dim i para ostaju tek za njim . Pali se ulična rasvijeta i baca sjene crnog drveća niz ulicu , proleti i poneka vrana , zalutala i zbunjena bez svog jata . I proći će veče , noć i jutro - niz ulicu . Samo Ti nećeš ...

A i da prođeš , lijepa moja lakonoga vilo , smjerna, u svom svijetu što ne priznaje nas griješnike i nevjernike ... I da Ti pogled zaluta i mog se lika dotakne , kako bih Ti mogao sve pokazati , kako da shvatiš koliko blizu u tom beskraju, jesmo . Ja ne mogu , od Tvog mira krasti svoju sreću , niti moje riječi svilom i dugom bojim ... Postojan u svojoj ludosti , nudim Ti ponešto od svoje tame . Siđi sa svog pijedestala , pruži mi ruku , i najljepše cvijeće raste iz blata . Lijep je sjaj bisera , ali čovjek umire bez vode - sred sveg zlata .

Eh! Dajte tom čovjeku vode, dajte....da ne ostane žedan...

Nikad ne ište - tko je žedan ... Kasno je stati , kad konji već njište . Doći će - netko vrijedan ...

Ah, doći će, nadajmo se...