Dnevnik jedne kućanice

Jednom smo bili na nekom sastanku di smo s još nekoliko obitelji izbuljenih očiju i isplaženih jezika s nevjericom slušali tipa u odijelu s kravatom kako su njegov prašak za veš i pasta za zube najbolji i najjeftiniji na svijetu, a traju vječno. Mi smo imali tu čast da budemo odabrani, da i mi prodajemo gore navedene proizvode.
Bili smo toliko ganuti da su nam se suze u potocima slijevale niz obraze. Ili je to bila preosjetljivost očiju na toliku bjelinu zubi i košulje? Suvišno je, naime, napominjati da dotični gospodin o čudotvornostima tih proizvoda zbori iz vlastitog iskustva.
Uglavnom, nitko nije ostao ravnodušan. Ipak je to nekoliko sati nepomičnog sjedenja uz ispijanje soka, a ljudi moji, ima nas dosta sa slabijim mjehurom.

Je, meni jednoć pokušaše neke praške prodavati, no teta je bila tako lijepo raspoložena da sam nakraju nasuo jedan od njenih prašaka na zapešće i sumnjičavo je pogledavao pitajući se je li to ono što zapravo pokušava reći svim tim paničnim skakanjem i smajlovima...

da nastavim u tonu: meni je nedavno dosao inkasator. (inace mi nista nisu prodavali. pokusali su s hare krishna knjigama, al s njima sam volio pricati). htv-ov. rekoh mu da nemam tv. i pozvao ga u stan da provjeri. nije htio uci... (mozda jer sam netom gulio krumpir i imao neki noz u ruci?)