MORE LJUBAVI

 
na trenutak pomislih,ponadah se da mi se život nasmiješio,a samo mi se nacerio... povjerovah da me tračak sunca po licu pomilovao,ali oblaci su ga brzo prekrili... poletjela sam u sreći i prenaglo raširila krila i za kaznu mi bijahu odrezana... učinilo mi se da opet vidim šarenilo duginih boja,ali sjena sivila je prešla preko svega...
i zato...ovo su zadnje riječi upučene tebi,oproštaj od onoga što je moglo biti...
 
          danas volim tišinu,
          zvuk oblaka
          i po njima trag
          tvojih koraka...
                  prepoznat ćeš me u čekanju,
                  u bojama jeseni,
                  u mirisu želja,
                  u nikad ostvarenoj potrebi
                  susreta i nježnosti,
                  i u glasu u noći, 
                   u kratkoći trajanja,
                   ...u sebi...u meni...
                   a više nas nema nigdje...
          svi koji kažu
          da negdje ima svjetlosti
         - lažu! -nema!
          ima samo još jedan kraj,
          poneki novi početak,
          i to je sve...
                     PREKRATKO JE ŽIVJETI
                     DA TE NAĐEM U PJESMI
                     I U MUZICI...
 
a sada idem dalje,u nadi da će mi se život jednom ipak trajno i iskreno nasmijati,
da će me sunce češće po licu milovati,
da ću krila raširiti i letjeti u ljubavi
i da će boje ponovo život obojati...
       
 

Sretno.