sve je pod kontrolom, sad sam ja tu

Strah kad navuče zavjese na prozore, znaš da će ti čežnja zakucati na vrata, preporučena, bez povratnice. A nespretni poštar, pod izlikom zagriženog filateliste kradomice uklonio markicu da ti ne ostavi mogućnost da prebrišeš pečate. One iste štambilje koje si kao madeže primio u nasljeđe. Kockati se uklanjanjem trenutne dvojbe kako bi si možda navukao tumor za sve vijekove koji ti predstoje. Sredstva za uklanjanje mrlja nikad nisu djelovala jedno preko drugoga.
Nemaš danas vremena, a ona se ponada da je kraj strepljenja. I niti jedna riječ ne može ispuniti one praznine između točkica. Sudbina ili tek nategnuta slučajnost, kolica već davno iz upotrebe maknutih popravljača kišobrana ti donesu konstrukcije koje odbijaju upitnike. Opet po naopakoj potrebi, jer sada ne možeš ublažiti sve one uskličnike koji odzvanjaju i kada ih malo slabije intoniraš.
Porota se nikad vjerovatno ne bi usuglasila oko dokaza koji ožive samo kada ih protrljaš dok griješ ruke nakon pranja savjesti. Šteta ključeva koji su uvijek samo znali zaključavati. Ponosno ti zveckaju u džepu, sa privjeskom vješala, pod krinkom vješalice, da skloniš košulje, pune mirisa one iste čežnje koju si bez najave poslao da joj mrsi kosu u danima bez vjetra. Da spremi kožu za prve pahulje, da navikne nečije srce na mraz koji može da potraje dugo, dugo...u rano proljeće.