Barbie traži Kena

Blue Moon. Silvestrovo. Niti je ovaj puni mjesec iznad mene plav, niti se baš ne osjećam nešto srebrnasto. Pino Silvestre odavno ne koristim, otkad je Ona rekla da joj ima miris po ustajaloj kuhinji za beskućnike. Nisam nikad shvatio da li je ikad imala priliku osjetiti miris kuhinje za beskućnike. Vjerojatno preko televizora. Preko one njene velike plazme razvučene preko pola bijelog zida njenog dnevnog boravka.  
Nabijam kapu čvrsto na glavu, hrabro izlazim van. U maglu i kišu. Ne mogu podnijeti svoja skučena četiri zida, kao da mi je stan manji nego jučer. Na svakom koraku osjećam njen miris, njene stvari koje je u onom ludilu zaboravila uzeti…. Rea njuši njezine papuče i tužno me gleda. Nemoj i ti…. Da, nema je više s nama, ja pokušavam prihvatiti, hajde i ti…. Uzima svoju lopticu i zove me da izađemo van. Imam osjećaj da ovaj put ne misli samo na sebe. Kao da će meni u šetnji biti bolje. Vidim da je skupila hrabrost i pravi se da ne čuje pucnjavu vani. A sjećam se kad smo joj Ona i ja zajedno, kad je još bila malo drhtavo štene, za prošlu Novu zajedno pokrivali uši, samo da ne čuje zvukove koje stvaraju ljudi kojima nije bilo dosta one pucnjave koja nije rezultirala šarenim vatrometom već mrtvim susjedima.
Pitam se gdje je Ona večeras, a znam da ne smijem, znam da nije moja, imao sam ju samo na tren, posuđeno njeno srce, a tijelo bi se svaku večer uredno vraćalo Njemu. Rei je bila sve, jedina prijateljica, mama i kćer, tješiteljica i donositeljica slatkih darova. Razumio sam ju. I ja sam se tako osjećao. Svaki njen trenutak pažnje posvećen nama bio je otet bogovima.
Rea me zbunjeno gleda, narančasta loptica u ustima, zašto se sad ne igramo, zašto sad palim cigaretu i sjedam na vlažnu klupu. Nije tako zamišljala večerašnji izlazak. I nju sam razočarao. 
Da li Ona sad negdje u svojim visokim potpeticama u uskoj crnoj haljini pleše s Njim, obavija li ruke oko njega onako kako je znala raditi meni? Gleda li ga onim svojim tajanstvenim pogledom kojeg bi ponekad potajice ulovio kad ne bi znala da ju gledam? Razmišlja li uopće o meni, o nama, o zaboravljenim papučama, o nezavršenim rečenicama….
Gasim cigaretu, Rea me zahvalno gleda, uzimam lopticu i bacam ju daleko, daleko…. I opet sam sam. Na ulici mjesečev trag. Negdje, u tami, uz mene je. Osjećam joj dah.
 
 
 

Pička pa kao piše u muškom licu. Ili si ti reanimirani transfestit ? Bit će da je copy paste od nečega što je dojmilo tvoju sentimentalnu dušu. Iskupi se kod autora u vidu pet orgazama i bit će ti oprošteno.

... i ti si brodolomac kao i ja...
Što nam žene rade...ah....