vjetar i visine

Možeš li ne plakati na dan mog odlaska? Jer ber obzira što se desi, ja ću otići.
Koliko god se budeš trudio zavezati moje kukove oko sebe, doći će jutro sa maglom u kojoj ću se izgubiti bez pozdrava.
Ja uzimam samo dobro od ljubavi...
Nježne poljubce, koji su nekad i manje nježni...
Zagrljaje kojima lijećimo neku bol...
Tvoje ruke što dirale su moje grudi,
I usne što su pratile ruke...
Drugi dio zastave ne vidim ovim očima,
onaj plamen što raskida početak ljubavi u grudima,
ona paklena dosada, ona ružna ljubomora.
To ne primam, zato uvijek i odlazim.
Pitam te zato: Možeš li ne disati moj miris iz jastuka kad odem?
Možeš li hodati ulicama kuda smo trčali po ljetnoj kiši?
Možeš li se napiti u istom kafiću gdje smo zajedno plesali,u gomili ljudi utapali se u dodirima i pogledima koje nitko vidio nije osim nas?
Možeš li nositi svoju kožu koju sam ljubila, dirala i natapala slatkim znojem i vrelim izvorima iz noći u jutro?
Jer ne vrijedi krenuti cestom iz koje ne možeš izaći! A ti nisi ime bez lica, već netko koga ću sretati... Kojem ću se povjeriti nakon što kao ljetna oluja dođem i prođem iz tvog života.
Zato mi reci da možeš sve to! Ako želiš ovu noć ući u mene, pokriti me tijelom, i prenjeti moju srž u sebe.
Moraš mi priznati  i obećeti...
da ćeš moći voljeti i poslije mene.