samo nek prođe, ili dođe, postaje nebitno
Zavoliš te vožnje starim, negrijanim, već odavno dotrajalim šesticama. Poželiš da te odvedu nikuda, i da to potraje. Kad u polumraku drugog vagona nađeš skrovište od bezumlja. Bude ti premalo mostova.
Noćas sam jako ružno sanjala. I po buđenju prelistala sva izdanja dnevnih novina. Ne bih li možda u nekoj rubrici pronašla najavu vlastitih proročanstava. Imam tendenciju loših predviđanja koja se uglavnom ostvare, jer ih navučem poput iznošene trenerke. Davno već skoro pa neprepoznatljive, a uvijek iznova tako nekako domaće. U tome se najbolje snalazim, u tome se valjda uvijek dočekam spremna. Iz čistog straha da se ne usudim nešto drugačije poželjeti.
Intenzivno. To je jedina riječ koja te opisuje. Intenzivan dodir, intenzivan šapat, intenzivan osmijeh, intenzivna nježnost i intenzivna hladnoća. Pa se osjećam pomalo loše nakon nekih razgovora. Tako sam ih uostalom i inscenirala. Nevjerojatan je taj osjećaj navođenja. Skoro poput igre zavođenja.
Dođe ti da upotrijebiš pregršt jakih riječi, povezanih svojom nepovezanošću i činjenicom da bi sigurno zvonko odzvanjale na daskama neke stare pozornice. Apokaliptično, autentično, katastrofično, karizmatično, ekstatično, euforično. Imam tad haljinu tisuću velova. Pompoznu i zamamnu. I lista se poput neispričanog dnevnika. Punog drhtaja i nevinih emocija.
Pa se nekako začudim smiješku s kojim na sve to reagiram.
Gore božuri mojih krvnih sudova. Zapalila sam karanfile nekih prošlih revolucija. A i dalje uvjeravam tebe da nema načina da me povrijediš, i da sam neuništiva.
Pripremim kalendare na čekanje. Lunarne i solarne. I bojim se da će kao i inače tišina napraviti svoje.
Poštujem donesene odluke, ponekada. Kada ih obećam tebi. I nalazim pod noktima tragove čežnje koja mi polako, poput neispravne slavine, nikad do kraja zavrnute, lupka po dlanovima.
Natrpala bih sada košaricu raznim glupostima. Konzumerizmom neviđenih razmjera. I sve bih iskušala. Vrtim se među proizvodima, svakom pronalazim onda mane. I svi su dostupni, to im najviše zamjeram.
Rado bih te mijenjala, onda kada mi više ne budeš nedostižna polica.
09.02.2010. u 19:30 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar