ISTINA

Te tvoje oči ... kao da su još žive, iako je sve drugo govorilo suprotno. Rane na tvom tijelu, krv svuda uokolo, i ruke.... te njegovane, nježne ruke koje su stajale kao i trenutak prije kada si štitila grudi od nadiruće blještave oštrice, izgledale su .... baš tako, kao da zoveš, mamiš milujući ih. Nisam osjećao ništa. Ni tugu, ni bol, čak ni zadovoljštinu, samo sam gledao u tebe, nekako neprirodnu, a opet ... zavodljivu. Razgovarali smo. Smijala si se mojoj ludosti. "Zar bi ti stvarno mogao ubiti?" Pokušavao sam, hineći ozbiljnost, uvjeriti te da je to moguće. Tada ni sam nisam vjerovao. Sve je to bio produkt adolescentskog leta oblacima. Mladalačka zaljubljenost, ne poznavanje oluja života. Bili smo zaljubljeni i pričali besmislice, ne sluteći težinu izgovorenih riječi i opasnost misli koje su tada izgledale nestvarno. Tako si se slatko smijala. Zagrljeni, pomalo još znojni od vreline ljubavnog čina, iscrpljeni, nastavljali smo razgovor povremeno ga prekidajući dugim vlažnim poljupcima. Kao da su ti poljupci pečatili našu ljubav, ili pak naglašavali rečeno, dajući tome neki viši smisao,... ili potvrdu rečenog. " Da ljubavi, zbog tebe bi mogao ubiti." Riječi jednog tinejdžera odzvanjale su sada u mojim ušima i vraćale me u realnost. Prizor tvog golog krvavog tijela .....

Prepoznala si? Ja sam radije komentirala na privat.

putniče namjerniče, draže bi mi bilo da te moje razotkrivanje zaintrigiralo a ne komentari dviju djeva .... ili ćeš mi objasniti?

Nema tu, otpuhalo...