Dati dio sebe...

     Povremeno se okrenem i ništa ne vidim iz sebe, onako preko ramena.I bolje tako, jer sve ono što me zanima nalazi se ispred mene, u budućnosti, zamotano u meku vatu.Dosta mi je šmirgla.
     Žuto lišće polako pada, dani su sve kraći.Vremena sve manje, obaveza sve više.Možda je i bolje tako, jer manje razmišljam.
     Sve manje me je na blogu.Neki biser mi poslao Trojanca umotanog u ružičasti papir s mašnicom na mail.E pa hvala mu do neba!Između ostalog nakačio mi se i dailer pa se pitam kakv će mi biti sljedeći telefonski račun.Meni stvarno nikada nije dosadno :))Sada moram ponovo rušati sistem  jer je Trojanac popapao malo kernela i još koje-čega drugog,a to me  jako raduje #$%"&$#".
      No sikiriki za mene, ja sam dobro, dvije ruke, dvije noge i glava na ramenu.Pusa svima!

Ericca, tvoji tekstovi su jedni od boljih na Iskrici, volimo te čitati...životne okolnosti su uvijek neutralne, kako mi reagiramo na njih čini nas sretnima i nesretnima...za sve ima mjesta pod suncem...u konačni sve se svodi na vlastiti izbor između straha i ljubavi...pozdrav s mora...