sve je pod kontrolom, sad sam ja tu

Napisao sam ti ovih dana romane u glavi. Siguran da ću ih zapamtiti. Siguran da nema potrebe da ih prenesem na papir, jer jednostavno...znaš. A sad tu nakucavam slovo po slovo, i više nisam siguran ni da li riječ nakucavanje postoji. Iskreno, teško te voljeti. Neizdrživo teško. Pojavim li ti se na vratima sa krivom nijansom bilo kojeg cvijeća, neće ti biti problem mi na to hladno ukazati. Ne zato jer...ti nije stalo. Već zato što kao i bezbroj drugih stvari neće izgledati kao u tvojoj mašti. Imaš u glavi sve scenarije. I nestane ti svijet onda kada se oni ne poklope. Sa mojim, tvojim, bilo čijim djelima. Pa se tako desi da premda sve ispadne najbolje, ne ispadne dobro. Jer nije takvim detaljima satkano, kakvim si ih ti zamislila.
 
Bojim se ponekad te dotaknuti. A ima potrebu to raditi iz sekunde u sekundu. Dlan mi još nikad nisi odbila. Samo si ostavila prostora da pomislim da ga u tom trenutku takvog možda nisi zasanjala. I slatka si. U tim svojim svjetovima koje ne bi ni najveći majstori mogli ekranizirati. Vjerujem da ne postoje takve čarolije, takve emocije, takve drame...takav život. Ali ti si ih zaslužila. Volim te kad se naljutiš. I izgovoriš stotine pregrubih riječi da bi se ispuhala. Zalupiš tad glasno vratima. A ja se nasmiješim. Jer kroz jako kratko vrijeme ćeš se samo tiho pojaviti pored mene i nasloniti glavu na moje rame. Poljubim te tad nježno, prije nego što nešto izustiš. Vidim ti tad zahvalnost u očima, jer sam te izvukao od objašnjavanja. Znam da ćeš s njima u nekom drugom trenutku opet krenuti. Pa ti dam da se opustiš.
 
Ne znam da li te volim zato što si mi izazov, ili eto, zato što stvaraš ovisnost. Imaš moć da mi natjeraš da lupam glavu o sve zidove, i imaš moć da me oslobodiš za sve uspjehe. Ne znam da li noću pleteš oko sebe misteriju. Da te moram svaki dan iznova otkrivati. Raščlanjivati. Poput drevnih naroda imaš svoje kultove. Sitne mantre koje ne izgovaraš. Stvorila si auru koja te štiti od svakoga. Osim od sebe same. Zavidim ti na autodestruktivnosti ponekad. Ne zbog toga što s njom ništa ne postižeš, već zato što znam da ćeš jednom tu energiju pozitivno oblikovati i osloboditi u svijet. Nadam se da će biti spreman za to.
 
Mila si. Jer si mazna. Imaš oazu plahosti koja mi se vrti pod prstima. Imaš cijelu beskonačnost uzdaha koja paše mojim osjetilima. Kada usne prisloniš na moje usne dok si mi predana. Podatna si. Uronim u tvoje oči i ne mičem se iz tih bisera. Pričaš mi tad samo zjenicama. I vjeruj mi, to je jezik koji mi pripada. Slušam te poslije kako dišeš dok ulaziš u san. Sneno mi promrmljaš da te probudim ako opet ukradeš cijeli pokrivač samo za sebe. Da. Samo ti potvrdim. Znamo oboje da to neću napraviti. Gledam te tad spokojnu. Pa si laskam da je to moja zasluga. Daleko od istine sam. Nijedna ti sigurnost koju bi ti druga osoba donijela ne bi bila dovoljna. Imaš i previše rovova koje si iskopala kako bi se borila. Ne bih ti volio biti neprijatelj. Volim što sam ti utjeha.

Dugo već, dugo već nisam pročitala tako lijepu priču! Ako je još stvarnost, blago tebi. Ne samo da ju znaš živjeti već znaš o njoj i pisati!

milo...ostavljam jedan topli kamenčić :))

I tak' ja se rasplakala. Baš ti fala :P

:) ma kakve suze. nije to takav post :)

kak nije? voljela bih da mi se dogodi netko tko je u stanju tako voljeti :)

JAko lijepo,osjecajno i emotivno....tako moze da pise samo netko tko zaista voli,da upravo to kad se nekoga istinski zavoli,a znali to ona bilo bi steta da propadne nesto tako uzviseno cisto....

PZ...kažu da postoje :) pa kvragu ima ih 3 milijarde valjda, i svaki je mislim jednom bio ovakav :) ili bude...nekoj :)

budem valjda jednom saznala darling. kvragu, i sama sebe rasplačem ponekad kad nešto napišem :D

sve sam nokte izgrizla čekajući :)

a već mi i sijede rastu :D

:)

:)