izmišljotine

Taj ponedjeljak sam već imao dogovoreno u bolnici. Baš zgodno, pomislio sam, prvo ću svratiti do Ane i predati joj papire za ženinu porodiljnu naknadu. Pa ću onda otići da Vesne na kardiologiju, kako smo se već telefonski dogovorili .
Na odjelu pedijatrije gužva, kao i obično. Nazvao sam Anu na mobitel, da vidim gdje je, kako ću do nje. Još je nikad nisam posjetio na radnom mjestu.
- Halo Ana, ja sam-nazvao sam-U čekaonici sam, kako ću do tebe?
- -Joj dragi, sad sam u gužvi, ne mogu nikako- uzvratila mi je užurbano- pričekaj trenutak, javit ću ti se. Spustila mi je slušalicu, a ja sam ostao čekati. Lako sam je mogao zamisliti kad je uzbuđena, kad joj krv lagano zarumeni obraze, a bradavice se ukrute. Uvijek sam je volio zezati zbog toga. Telefon je zazvonio:
- Slušaj, pokucaj na sobu broj dva,desno. Tamo je sestra Marina, nazvala sam je. Predaj joj papire, pa ću ja to srediti. Ako bude što nejasno, nazvati ću te- izrecitirala je sve kao da se boji da ću je prekinuti- Žao mi je što te ne mogu vidjeti- tiše je nastavila- uživali smo i ja i Marko zadnji put..
- -U redu, Ana, hvala ti, vidimo se, prekinuo sam je pomalo grubo, vidimo se!
Pokucao sam na vrata sobe broj dva: -Gospođa Marina? Starija gospođa od svojih sto kila dogegala se do vrata- Izvolite?- Doktorica Ana je rekla da vam predam ovo- Aha, samo naprijed, uzela mi je papire iz ruke ,-To je ono za Vašu gospođu? Za produženje porodiljnog? Da, da, nema problema.Da vidim , gospođa Marina, moja imenjakinja! Blago vašoj ženi, kako ste Vi brižan suprug. Jel` Vam još nešto treba?-Pogledala me je, a ja sam zastao od tog pogleda, zar ona zna ?
Brzo sam se pozdravio i izvukao se kroz poluotvorene vrata na kojima sam stajao tih dvije minute koliko je trajao taj razgovor. Jebe me se i da zna nešto. To je Anin problem, a ne moj. Iako bi mi bilo žao da se više ne viđamo, Nije kraj svijeta. Samo da mi sredi tu porodiljnu naknadu.
Do kardiologije sam došao za par trenutaka. Koliko je stari proveo vremena ovdje, a i ja s njim prateći ga, mogli su nam to priznati u staž. Na šalterima, za divno čudo nije bila gužva. Desetak ljudi u čekaonici je sjedilo i čekalo. Valjda.. Odlučio sam am potražiti Vesnu, pa sam na šalteru upitao : Oprostite, sestru Vesnu tražim?
-Izblajhana plavuša, dobrodržeća s odličnim nogama ne podižući glavu reče:soba broj dva desno. Izgleda, ide me danas soba broj dva, desno., nasmiješio sam se u sebi. Pokucao sam na vrata sobe broj dva, desno i na Naprijed, ušao . Za stolom je sjedila , jebote rekao bih zastrašujuća Helga iz njemačkih filmova, a ne Vesna, slavenska boginja proljeća.
Gospođa, po mojoj procijeni, pedesetak godina, hladnog bijelog lica. Tanke usne istaknuta jarko crvenom šminkom, oštri grčki profil nosa. Hladnoplave oči koje režu čelik.Stroga bijela ispeglana po crti.
-Izvolite, koga trebate?- gospođa Vesna?- upitah- Da, izvolite, upita me strogo i prostrelja očima poput, poput…nemam riječi kako je zastrašujuće to izgledalo. Na trenutak sam se pokolebao i pomislio odustati.- Izvolite, ponovi- Ja sam Lik, dogovorili smo se na Internetu, odgovorim žustro ne bih li sakrio nelagodu.
Odjednom, kameno lice se raskravi, blijedi obrazi se pomaknu u nešto slično osmjehu.
-Oh, drago mi je, pruži mi ruku. Ruka joj je bila hladna, a stisak čvrst, odlučan. – Mlađi si nego sam pretpostavljala. Govorio si da ti ne treba nikakva priprema, da možeš odmah početi? Jel još uvijek tako? Pogledala me je ispitivački. Pomalo sam se pribrao od početnog šoka. -Naravno, gdje ćemo? Ovdje?
-Ne, ne, dodji za mnom!- glavom je mahnula pozivajući me da je pratim. Otvorila je vrata na suprotnoj strani koja nisam primijetio. Ušli smo u dugački polutamni hodnik. Nije bilo nikoga. Brzo je prišla jednim vratima, otključala ih i povukla me unutra. Bili smo u vešeraju. Svud oko mene, miris deterđenta za rublje , nije mi najbolje činilo. Smiri se, ponavljao sam si, zamisli da si negdje drugo, zamisli neku dobru pičku koja te pali. Za ovu situaciju, treba jedna stvarno dobra. Helga, odnosno Vesna je zaključala vrata. – Hajde , obavimo stvar! Okrenula se prema meni i počela jednom rukom otkopčavati dugmad na kuti. Desnom me lagano odgurnula stolu na kome je bilo složena oprana i ispeglana bolnička posteljina. Otkopčavala je drugo i treće dugme i klizila je rukom po mojim preponama. Lagano sam se ukrutio na strateškom mjestu. Protiv moje volje, Miško je počeo davati znakove života.Pogledao sam je, neka vrsta osmjeha titrala je i na njenom licu. Neka je bila privlačna, pomislim. Možda prije tridesetaka godina.Skoro sam se nasmijao naglas. Nije ništa primjetila, jer se već spuštala dolje prama mom otvorenom šlicu. Kad li ga je uspjela otvoriti? -Svaka čast Vesna, nisam ni primjetio kad si me razotkrila, prošao sam rokom po strogo počešljanom plavom razdjeljku posred glave. Miško se ukrutio, ali ne dovoljno čvrsto. Znam da će me boliti poslije leđa ako ostane ovako domobranski spreman. Ono, i bi i nebi. Zato sam sklopio oči i počeo misliti na Magdalelenu, njenu nježnu kožu, čvrsto prćasto dupe. Sklopio sam oči da ne bih vidio Helgu. Odmah mi je došla Magdalena pred oči. Obožavao sam kako se ljubi, volio sam njenu sisu u svojoj ruci. Mašta moja, oružje moje protiv zla koje nas okružuje, pomogla mi je i ovog puta. Miško je dobio dodatni dotok energije, a Helg sva zajapurena pogledavala je odozdo, vjerovatno se čudeći otkud to dodatno ukrućivanje. – Ne,ne, nije pristojno govoriti punih usta- rekao sam joj i izvadio joj Miška iz hlapljivih usta. Okrenuo sam je u trenu, ruke joj stavio na stol na kome sam do maloprije žuljao dupe. Stojeći joj iza leđa, podigao sam joj suknju preko leđa, malo se spustio i rukom razmaknuo gaćice.
Miško je jurnuo unutra sasvim lako bez ikakvog otpora. Da budem iskren, nisam ni očekivao neki otpor, ali ovo me je iznenadilo. Kao da sam skočio u bunar. Opet sam mislio na Magdalenu, kako bih je guzio u ovom vešeraju. Da je ona ovdje umjesto ove babe...
Petnaestak minuta posla, izdrži , izdrži, ponavljao sam kao mantru. Vesna je stenjala, sve glasnije. Na trenutak sam se zabrinio da nas tko ne čuje. Ma, boli me briga, to je njen problem. Ja sam tu u prolazu. Ritmičko vrćenje dupetom, Vesna je zamijenila nekontroliranom trešnjom guzice. Mumljala je, vidio sam da si grize kragnu bijele, uredno ispeglane bluze. Sad je trenutak! Opet sam si prizvao Magdalenu i zamislio kako ispaljujem u njenu utrobu plotune kao što smo po Kninu u ljeto` 95.
Vesna je cičala, dahtala, tresla se. Tresao se i stol sa posteljinom. Na trenutak sam pomislio da će se srušiti. Onda se umirila, a ja sam ga polako, polako izvadio i još onako vrućeg naslonio na njene osušene guzove.
-Ah, ah...- samo je ponavljala- mislila sam da bum vmrla. Kako fino.
Uspravila se, poravila suknju i okrenula se prema meni. -Ovo je bilo dobro, ovo oslobađa, rekla je. S njenog lica je nestalo one strogosti koja me je preplašila prije nepunih dvadesetak minuta.
-Je, rekao sam, dobila si malo boje u obraze!
U džep košulje mi je turila neku novčanicu, očito je imala spremnu. Ovo ti je za piće, zaslužio si.- Ali, pobunim se- Psss, znam da ne radiš, odlučila sam to prije, ali samo ako budem zadovoljna, -prekinula me. – A sad za mnom, moramo se izvući odavde neopaženo.
Ne znam kako nas nitko nije čuo kad se tresao onaj stol sa posteljinom. Odškrinila je vrata, i provirila u hodnik. Okrenila se prema meni i rekla:
-Hajde sad do onih žutih vrata. Tamo je izlaz u svlačionicu. iz nje u čekaonicu. Dalje znaš!
Onda stva ruku na moj obraz, i pogladi me .- Javit ću ti se opet, važi?- Važi, idem ja.
Prošao sam kraj nje, bez osvrtanja i došao do žutih vrata. Prošao kroz praznu svlačionicu i izašao u prepunu čekaonicu. Kad sam prolazio pokraj šaltera, ona izblajhana sa dobrim nogama je podigla glavu. Uopće nije loša, pomislio sam i zastao. Da joj priđem? Kakve veze ima šta sam upravo... Tada na šalter se nasloni neka baba sa hrpom uputnica.
Krenem prema izlazu, sa već jasnim planom. Idem na kiosk uzeti ćevape i pivo. Jer palo mi je na pamet, dok sam studirao veterinu i štrebao latinski koliko dobrih poslovica taj jezik ima. Na primjer ova :
IUVAT CIBUS POST OPUS

kresnul si ju za sendvič i pivu:))