* * * * * * * * * * * * * * ...

 Jutro ko i svako drugo. Tmurno, prohladno, miris kiše u zraku. Oči polusnene lutaju zidovima i bježe od odsjaja svjetlosti. Treba im nekoliko trenutaka da se priviknu na buđenje. Noge same koračaju naučenom dionicom. Vrhovi prstiju lagano u prolazu dodiruju zidove, dijelove namještaja, za slučaj da se nešto neočekivano ne nađe na putu. U glavi lagani košmar. Misli traže jedna drugu. Uh, opet sam kasno legla a da ni sama ne znam zašto. Uvijek neka sitnica, besmislena, beznačajna zaokupi mi pažnju, golica znatiželju, pali maštu. Poput krtice skupljam slova, slažem misli, dojmove, reakcije, bojim slike nekim svojim bojama u potrazi za nečim. Kad završim znat ću što sam zapravo tražila. Pa mi sve dosadi ili dojadi i uvjerim samu sebe da samo pokušavam uhvatiti vlastiti rep. A kakva korist od toga? Nisam čak ni u cirkusu da budem nekome zanimljiva zbog toga. Nikoga to neće ni nasmijati ni rastužiti. Nikoga to neće navesti na razmišljanje, o bilo čemu. Svaki dan kažem ovaj je zadnji. Neću više gubiti noći. Neću više gubiti dane. Neću više gubiti vrijeme. I svaki je sljedeći zadnji. A kraj se ne vidi.
Prsti automatski pritišću i pale malu crvenkastožutu vatricu. Voda kipi. Žličica grabi mala smeđa zrnca. I već se sljedećeg trenutka zadovoljno kupaju u vrućoj vodi. I tope se od zadovoljstva. Prošle su godine od kad pijem kavu bez šećera. Volim taj gorki okus kad mi klizi niz grlo. Miješam žličicom smeđu tekućinu i lagano lupkam u stjenke šalice. Opojni miris mi se uvlači u nosnice poput lopova koji se šulja prema plijenu. Poput tebe u moje srce. Putuje mi direktno prema mozgu i šalje signale buđenja. Prinosim omiljenu šalicu sa pticama usnama. Srčem polako i željno iščekujem prvi dodir nepca sa toplim užitkom.
Neopisivo je a i nezamislivo kako toliko gorčine može probuditi toliko zadovoljstva u mojem biću. Vjerojatno ima istine u tome da jedino mogu biti sretna kad sam nesretna. Luda logika upravlja mojim mozgom. Tuga je poželjna. Poslije tuge uvijek dolazi radost. I kad ona dođe nemam previše vremena za veselje. Veselje je dovoljno osjetiti na tren. Da ne zaboravim kakav je to osjećaj. Da i dalje znam da postoji. Da se događa. Sreća nije samo epitet iz snova i maštanja. Tu je, sad, doživjela sam je, osjetila, spremila u srce, u ladice uspomena. I vrijeme je. Vrijeme da se krene. Dalje. Ne mogu se i ne smijem opustiti. Prepustiti zadovoljstvu. Uživati bez razmišljanja. Pustiti da krila uhvate najjači vjetar. Nemam vremena. Jer moram opet pronaći tugu. Da li je moje razmišljanje skrenulo u neku čudnu ulicu ili opet samo ganjam svoj rep? Tuga, bol, gorčina jedina su mi asocijacija svjetlosti. Gorčina budi u meni želju za borbom, želju za buđenjem. Ali i želju za novim početkom. A sve novo i nepoznato me oduševljava, umjesto da me kao sve normalne ljude plaši. Znatiželja za upoznavanjem nepoznatog diže mi adrenalin u nebeske visine. A rekli su mi već, ubit će te tolika znatiželja. Jer blago onima koji vjeruju bez pitanja . Blago onima kojima trenutak sreće traje beskrajno dugo. I svaki sljedeći koji im se dogodi normalan je slijed događaja, a ne dugo iščekivan trenutak. A ja želim da mi se događaju neprestano ispočetka i opet ispočetka. Želim ih slagati kao lego kocke i graditi od njih kule nebu pod oblake. Želim da je crta koja ih razdvaja ali i veže, toliko tanka da je gotovo neprimjetna. Jer slabi su temelji koji su dugo vremena bez zidova. Vanjski ih utjecaju previše oštete ili ih prekrije prašina životne oluje, pa ostanu zatrpani i izgubljeni.
Slijeva mi se slatka gorčina grlom. Pogled mi se bistri. Odjednom se prisjećam nekih događaja od prije godinu dana. Da, točno taj okus u ustima, ali i iste misli, isti osjećaj u srcu. Kao da sam se na trenutak vratila u prošlost. Ili se prošlost u nekoj neobičnoj ravnoteži u svemiru klonirala u ovaj trenutak. Sve je tako isto, a opet sve je tako drugačije. Iste želje, nova nadanja. Isti snovi, novi putovi. A godina dana je čak i za mene dugo vremena na istome mjestu. Nekad se ne mogu načuditi svojoj tvrdoglavosti i upornosti u stvarima gdje to uopće nije potrebno. Zašto su za mene sve nebitne stvari toliko bitne? Zašto mi je prašina na policama prijateljica? Što su deblji slojevi uspomene su slađe. A sve bitne stvari izgledaju mi tako prolazne i male. Možda su mi bitne stvari zapravo prevelike. Ne može ih moj pogled obuhvatiti. A nepotpuna slika je loša. Ja volim detalje. Ne moraju biti očiti. Ja volim tražiti, nalaziti detalje. Zrnca prašine. Slojeve prašine. Sjaj u tami. Gorčina u ustima, slast niz grlo, svjetlo u srcu.
Još jedan gutljaj. Da to je to, ista stvar. Kao da se zatvara jedan krug. Gorko, slatko, svjetlost. Vrijeme je da počnem crtati novi.
Klik, klik.
U trenu je nestao svaki moj trag. Misli, osjećaji, pitanja, odgovori, akcije i reakcije. Nestale su boje. Obrisala sam aure snovima. Vjetar je puhnuo u krila. Odnio prašinu. Odnio prijateljstvo u neki daleki svijet. Možda negdje postoji i groblje prašine. Ali ne može se letjeti bez vjetra. Prekrasno je opet biti gospodar nebeskih prostranstava, nebrojenih mogućnosti, neispisane budućnosti. Sama sa sobom, željama, snovima. Ponovno slobodna. Ali bez konkurencije nema ni izazova. Zato ne dam krilima da previše narastu. Ne dam im da uhvate najjači vjetar. Više volim ko maslačak procvasti u rosi, udahnuti sunčev sjaj, poletjeti daškom povjetarca i uhvatiti se u neku paukovu mrežu. Sve dok je ne raskidam. Pa se opet rodim nekom svježom kapljom rose.
I opet će me jednog dana neki miris i neki okus podsjetiti da je vrijeme za krenuti dalje. Preklopiti prošlost i sadašnjost. Zatvoriti krug. Spremiti u njega sve dobro i lijepo. I pokazati mi sat koji neumorno kuca. I zove na put u nepoznato.
Put koji počinje rosom a završava paukovom mrežom. Sve ono između je nepoznato, neizvjesno, nenapisano, neispričano. Slatko i gorko miješaju se prelijevajući boje za neke nove aure. Još ljepše i sjajnije. Još radosnije. Sa toliko zrnaca prašine. Trebat će jak vjetar da je otpuhne. Da je podigne u zrak u tami. Njezin će sjaj poput tisuća zvijezda rasuti nebom uspomene. I dobro je da ne dam krilima da narastu i da ne uhvate najjači vjetar. Dotaknuti zvijezde bilo bi prekrasno. Poslije njih ne može se tražiti tuga. A tuga je poželjna. Poslije tuge uvijek dolazi radost.
Posljednje gorke kapi cijedim iz šalice. Uz taj okus u ustima uvijek mi dan počinje ljepše. Gotovo savršeno. Dok uživam u njima moje se tijelo budi. Miris i okus je uvijek poznato dobar. Buđenja su ta koja se nekad razlikuju.
 

ziad..ja sam jako zaljubljive prirode i ja te sad volim jebi ga :)

devil??...i ja tebe odavno :-)

pa mi neko kaže da nema pametnih žena