...

i tako, izmozden nakon treninga sjedio na toj znojnoj tatami podlozi i odjednom se promjenila stvar na radiju...

"When I was young, it seemed that life was so wonderful,
a miracle, oh it was beautiful, magical.

And all the birds in the trees, well they'd be singing so happily,
oh joyfully, oh playfully watching me.

But then they sent me away to teach me how to be sensible,
logical, oh responsible, practical.
And then they showed me a world where I could be so dependable,
oh clinical, oh intellectual, cynical."

na trenutak sam zaboravio na sve i vratio se u taj jedan dan, jedan trenutak...
i da, ide jos jedna retrospektivna pricica...
bio sam dijete; 16, 17 godina, imao sam svoju zutu majicu...
sjecam se tog kao da je bilo jucer...
vracao sam se iz skole, petak, pred praznike...
nemoguce je u potpunosti opisati osjecaj srece koji sam imao...
praznici, sloboda, kos, lijepo vrijeme, jednostavnost, sad kad pomislim, realno tada nisam imao nikakvnih problema...

hodao sam niz ulicu kao 1000 puta do tada i odjednom je poceo pljusak...
shvatio sam da nema smisla trcati, nego sam se jednostavno prepustio...
promatrao sam kako kapljice kise padaju i ruse sve novoizrasle latice neke biljke ispred zgrada...
u tom graficki tmurnom trenutku, latice su bile onaj svijetli dio, kontrast mokrom i tamnom asfaltu na koji su padale, onaj goticko slikarski element koji bi iskakao iz cijele pozadine i zapravo bio najbitniji...

i onda kad jos tom vizualnom prizoru dodam malo audio-mirisnih efekata, kao zvuk pravog proljetnog pljuska i specificni "proljetni miris" cvijeca nakon kise, ne znam, osjecao sam se sretnim...

mozda cudno, ali ima tih trenutka u zivotu, kad me najmanja, nekom nezamjetna stvar opusti, usreci i dovede to onog "da, ja sam tu, sretan sam sto sam tu i tu je tako lijepo..."

znaci tako;
"When I was young, it seemed that life was so wonderful,
a miracle, oh it was beautiful, magical....
Won't you please, please tell me what we've learned
I know it sounds absurd..."

tko zna, mozda, zapravo ne mozda, sigurno, za 10 godina cu citati ovo i shvatiti da sve sto sad smataram bitnim je nebitno...

panta rei...

..ples na kisi,o daa ;o) a stvar koju pisao je nice plesna!

:D..daaa.Ne baš sve..ali velika većina:)..ali, da nije ovako kako je..za deset godina ne bi znao razlučiti :)..a i to već znaš :).

jedva čekam da dođu takvi dani