...

kako vrijeme leti...vec 20.eti...

kisa vani, dan za lezati u krevetu...
neki cudni osjecaj me shora, kombinacije nervoze i srece...

cudno uglavnom...

zasto neki ljudi govore deda, a neki dida?
a nitko ne govori djed...to mi je duze vrijeme bilo cudno, kad sam s poznanicima kazem deda, kad sam s nekim sluzbenijim ljudima kazem djed i nakon toga se si prevrtim film i pitam why so serious?

cisto jedna mala digresija...stara je u varazdinu, deda opet ima problema...opet, stalno...tuzno mi je to starost...
"nije jeo vec 4 dana, lezi u krevetu, spava, noga ga boli i ne zeli ic u bolnicu jer zeli umrijeti s jednom nogom...", njezine rijeci danas...
na sekundu sam stao, razmisljao malo, shvatio koliko je sve to prolazno...

ne smatram se nekom emotivnom osobom, ili tocnije osobom koja ce okolini dati do znanja u kakvom je stanju, ali te mamine rijeci su me rastuzile...

osoba koja me nekad ucili o kumulusima, cirusima, planetama u suncevom sistemu, razlomcima putem grozda sad lezi polumrtva na krevetu i realno ima valjda samo par ljudi koji ce jednom, nakon tog neizbjenog dogadaja, iskreno plakati i tugovati...
ostali ce doci na sprovod, bit tamo, prihvatit to kao neki proces, stajati i gledati ljude oko sebe i pitat se tko je sljedeci...

na kraju krajeva, samoca, sam si se rodio i sam umires...

zao mi je sto me nikad nije vidio kako igram kosarku, jednom je izrazio tu zelju, a ja sam tipicni odgovorio "pa smislit cemo nesto..."

za kraj impresija iz djetinjstva koje se jedva sjecam...trnsko ima taj jedan centralni dio, mali trg, koji je orginalno bio zamisljen za komunikaciju njegovih stanovnika i sadrzavao brojne sadrzaje; ducane, male kioske, kafice,...
danas na tom mjestu stoji neki kiosk vjesnika ili slicnog vlasnika...

bio sam dijete, 86., 87.,88., iskreno ni sam vise ne znam...
sto smo tamo radili pojma nemam, jedina impresija koja stoji je krigla od pola litre pive koju je deda narucio dok smo tamo sjedili...
znam da mi u tom trenutku uopce nije bilo jasno, zasto moram tu biti kad bi se rade doma igrao, zasto on sad to mora piti i zasto moramo sjediti na terasi tog kafica/kioska...
sjecam se kako je rukom lagano dignuo kriglu, uzeo onaj prvi gutljaj s nekim znalackim iskustvom...asocijacija sad je neki barokni portret starca, nesto ala velazques samo u eksterijeri, sa vise svijetla...

i tako, ovaj danasnji dan, kisa, neka samoca i prolaznost...tmurno, mutno i na kraju ostanes sam, sam s svojim impresijama, idejama, ciljevima i zeljama...

sad vec pisem gluposti, tako da ide log off...