One Memory

Zaboravili smo... zaboravili, sve što što nas čini ljudima... zaboravili kako nekoga voljeti, kako vjerovati i prižiti ruku oprosta, pomirenja... kako se nadati. A noć nas je obuzela, mračna i hladna bez nade da ikada prestane. Naše misli, naše riječi, naše osmjehe... okovali su ljudi iz sjena, ljudi loših namjera, bez morala i vjere u boga, ljudi kojima se gadi sve pozitivno u nama, okovali nas čeličnim uzdama straha stavljajući nas u naše domove, gdje ćemo se osjećati sigurno i slobodno. To je mjesto gdje nas upravo i žele. Ne žele slodobnu misao, ne žele ljude na ulicama s glavama punih ideja. Neee, oni žele kontrolu, žele moć, žele svijet kao svoje igralište u pijesku. A mi im ga dajemo, na srebrnom pladnjnu. Kada ste zadnji puta osjećali mir, gledali zvujezde, opušteno razmišljali... kada ste zadnji put vidjeli krijesnicu ili promatrali leptira kako se igrana vjetru? Mi, ne sjećamo se više kako maštati, kako nešto lijepo i bezbrižno sanjati... Sve što imamo su brige, i bol i tuga i neprekidna noć svakodnevice koja nikako ne prestaje. Robovi, nisu isčezli kako svatko misli. Mi jesmo robovi... robovi sustava koji nam je odrezao krla prema budućnosti, krila kojima smo nekada tako slobodno letjeli, prema bogu, prema nebu, prema svemu što nas je nekoć činilo ljudima. Mi više nismo ljudi... mi smo samo prazne ljuske kontrole sustava koji toči strah u nas, poput vode, iz dana u dan, kao u stare izudarane boce koje više nitko ne treba. Pazite samo da se ne bi jednog dana, kao i one, samo probudili na smeću. Zato otvorite oči. I živite. Jer ste slobodni... To vam nitko ne može uzeti.