Dati dio sebe...

I taman kada mislim da je sve konačno došlo na svoje, ja opet na početku.I tako stalno.Koliko snage ima jedna žena da kreče ponovo i ponovo?Iako znam da ću uspjeti i da se nikada, baš nikada ne predajem, čak i onda kada sam na kraju snaga, uvijek se pitam i to pitanje traje vječno:"Zašto neki tako lako prolaze kroz ovaj je*eni život, a ostali se muče?"I uvijek moje djete dobije osmjeh od mene, jer ne želim da vidi koliko je ovaj život nepravedan prema nama.I zašto negdje jako daleko ima neka srodna duša do koje ne mogu doči kada poželim, nego moram pisati i tako podjeliti i dobro i zlo.Ma hajde da već potrošim sva ta pitanja, pa da konačno dođem do svih odgovora, kakvi god da bili!

hmmm, a koje je pitanje?

nisi jedina koja se tako osjeća,nikad mi nije život bio lak,kroz rat sam prošao sve najgore što se moglo proći, i opet nemam svoj unutrašnji mir,isto kao i ti tražim si neku srodnu dušu, s kojom bih to nekako lakše podnio i gledao na život sasvim drugim očima nego što gledam sada.

nevolim baratat s nepravdom, mogao bi pomislit kako sam igračka u nečijim rukama. Draže mi je mislit moj život je u mojim rukama.