******
U mojim praznim dlanovima bol veceras nepodnosljivo suti, jer nema ravnice tvog zanosnog struka, nema tog nebeskog stjecista mojih poljubaca, nemirnog plamena kojem se srce zaklelo i sanjanjem svake noci uranjalo u njegovu vatru. Omamljuje samoca vitkih jablana, omamljuje kao tisina ove mukle noci i dok san luta posteljom, uzdah vlaznog tijela plovi odsjajejm dunje i sve cini da moje usne kao jedra ulove tvoj vjetar. Crvenilom latica oblacim znoj i kroz tihe mjeseceve zjenice sanjam kako u dahu neba glasno nastaju nasa tijela, kako se sanjaju zagrljena plavom ceznjom. Neobicno je toplo jezero nocasnjeg sna, gore valovi pozude mojih usnulih misli, rastu njezne niti horizonta i do modrih visina dopire sanjanje, na njih te osmjeh mudrog hrasta uspinje i pokriva vrelinom dodira koje sanjam.
12.03.2010. u 0:28 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
Trenutno nema niti jednog komentara