G.P.

Kad tišina neba tiho zajeca u meni pokušavam dokučiti svježinu polja, to vječno proljeće u mojim zjenicama, jer bez njih kao da ti se ne divim, tebi koja si u njihove brazde zasjela! Ta ista polja na kojima duša plamti, navikla na suncokrete tvoga pogleda, drijemaju ispod neba naših milovanja. Pružam se po njihovoj toploj mekoći i kao tvoj ljubavnik, odsutna moja, bez obzira što te nema, ne plačem, jer zašto da se plačem branim? Kad tišina neba tiho zajeca u meni u dubokoj noći otvaraš moje srce, i odjednom kao bistri korak srne rastrčavaš ruke mojim bunilom. Neprestano žuboriš i prstima ječiš, a tvoj dah s lakoćom preskače kožu. Sva ta svila što me tišinom slatko dira, dašće u plavim kapima moga znoja, i obliven tvojim vrućim stenjanjem, uspinjem se sretan među tvoje grudi, i pomiješan s oblacima toplog neba, podižem grane jablana nad posteljom. Kad tišina neba tiho zajeca u meni, cijelu noć sam žedan tvoga tijela, cijelim tijelom sam kroz noć žedan. I dok te ispijam golu nasred mjesečine opijam se tvojim slatkim mirisom. A kad s glasom jutra osvanu nemiri, ponovno složim čežnju u tvoje kose i zašutim, jer si u stvari odsutna. Što da kažem na to? Da plačem? Da se plačem protiv toga branim? Ne! Sa suncem te i dalje sanjam! Doduše strepim, ali nikako ne spavam.