G.P.

Jos sam jucer drhtao i kao rijeka nemirnih uzdaha takav obale oplakivao, a danas, rukopisom svoga srca, na mekom papiru svoje duse tvoje biserno ime ispisujem i kazem ti, kako za tebe imam osmjeh u onom lopocu sto je jaci od svake trave koju znam i kako narastam dahom tvoga proljeca u svom snu. Ljubavi, mozda ti se cini da placem, ili moj glas u ponoci nestaje, ali ti zaista plovis mojim zjenicama i znam, da je svako slovo kojim pisem tvoje ime, zlatno slovo tvoga imena u mojim otkucajima. Ako sumnjas, upitaj svoje oci i moje prste sto se u plavoj noci lome, i tad mi reci zasto lutas ruzinim vrtom i dajes mi svoje usne slatkih poljubaca, zasto tvoju kosu zvijezde pletu, a na tvojim grudima lisce lipe spava i zasto se odjednom bistrom rijekom cutis i gledas jutro u granama proljeca. Dopusti jasnoj vrelini mog daha da te uz mene privije, kazi svojim mislima neka zagrle moje tijelo i ja cu ti prici crvenim jabukama i njihovm sokovima natopiti tvoje pore. Ne cekaj uzalud, ljubljena moja, vec u boji mojih obraza ugasi zedj, lezi u moje ruke i radosno zamirisi i tada ces osjetiti, kako s njima tvojim tijelom pjevam, kako se u mojim prstima tvoje ime budi, kako ih tvoji otkucaji mojom dusom slazu i tebe, u dahu proljeca, mom zivotu daju.