G.P.

Mislima te u oblik sna pretvaram i dok sapatom izgovaram zelju za tvojim likom, prilazis mi zemljana i okupana vatrom. Tiha poput vjetra nosis jedro moga glasa, a ja te u odsjaju ceznje gutam i u plavoj svjetlosti daljine, one iste svjetlosti iz koje izranja ljubav, takvu smjelu i tako zrelu, kao ljubav nas samih, kao bozanstveni dar prinosim i medenu u sebi iskonskom tisinom ljubim. Iako te sad nema kraj mene, iako su se vrazije udaljenosti ponovno razgalamile hodas abecedom zagrljaja ponosno u meni i slikom osmjeha koracas mojim usnama. Oduvijek te u svom srcu i svojoj dusi imam i tu spokojno odrastas, a metri i kilometri sto se ponavljaju i gaze vrijeme rastezuci moj pogled, kao da se i ne dogadjaju ili se nikada nisu dogodili. Samo se mi sretni dogadjamo u mnostvu tog prokletog cekanja. Ne klecimo, opiremo se nadiranju samoce i u vjecnim jutrima istine, poput uzarenog pogleda, kao plemeniti dodiri ljubavi, pod prstima mjesecine nestajemo.