G.P.

Kad se u mom pogledu nasmjesi ptica, pa s mirisom tresnje posjeti visinu jablana i obavije letom cijeli svijet, vise ne trazim obrise tvog tijela, jer opijen travnjem osjecam, kako vrijes na mojim usnama i u poljupcima vjetra, prepoznajem dolazak tvojih prstiju sa svibnjem. Pod vrelinom njihovih dodira, otvaram sve proplanke u sebi i postajem lipanjski val, rascvjetan u rijeci osjecaja , pa s njim, na obale tvojih grudi pristajem i svom silinom, dubinu njeznog toka prostirem, kupam tvoja bedra i nebom svoje koze polazem. U svakoj srpanjskoj zvijezdi, koja osmjehom treperi tvojim stasom, snom suncokreta zapocinjem kolovoz i sa zlatnom bojom rujna mekim stomakom plesem, a svojim drhtajima, cijelom tvojom ravnicom sjedam i mjesecinom, pletem niti u zagrljaje i socne plodove pozude slazem. S godinom tresnje, ja u tebi , sve jace dozrelu dunju grlim i beskrajnim grozdovima ispijam listopad, njisem svojim bokovima i tiho, u studeni nosim. Izvijam dlanove i u dukatima, oko tvoga vrata sebe nizem, u mirne drvorede breza i sjajnom bjelinom prosinca oblacim. Uvodim te u prvo sijecanjsko svitanje i sa kristalima pahulja, strasno ljubim, plamtim iskrom veljace na tvojim obrazima i sakupljam snagu ozujka, da s prvim poljupcem proljeca, u godinu tresnje, samnom, ponovno udjes . . .