...

so much to say...where to begin?
jucer sam imao puno ideja, sad mi ne prolaze kroz glavu sve, samo neke...
budenje s porukom "srce mog tata prestalo je kucati jutros oko 6 sati.Mama i ja izgubile smo ga zauvijek."  o da, glupo budenje, jako jako glupo...
lezao sam u krevetu, vrtio si film i onda ponovo otvorio poruku...dosla je jutros u pola 8...nocas sam bas imao neko razmisljanje o tome...zivot je prekratak...i sad na stranu kontemliranje i filozofiranje na temu pizdarija treba li zivjeti ili ne, ali realno kad spoznas nesto, pa makar to bio i najnebitniji detalj svakodnenog zivota, shvatis koliko si zapravo mali i koliko stvari ce proci pored tebe, a da ih ni ne zamjetis...ili, ako se malo igramo semantikom, pored koliko stvari ti neces proci?
jucer sam je vozio tamo, ponijela je robe i svašta nešto crno...prvo mi nije bilo jasno da li je to stvarno to, mislim, jos je bio tu...prihvatio sam to, al onda opet, jednom  kad se dogodi mozda shvatis da i nisi to prihvatio...
bio sam u sobi s njim jucer, ne znam zasto, al odbijao sam ga pogledati, mozda nisam zelio vidjeti...2, 3 pogleda koja sam bacio, zastrasila su me, to vise nije bila osoba koju sam znao...ne zelim to, ne zelim to tako...slusao sam kako dise, minuta zivahno, pomislio sam "ma tooooooo, sve je ok i ponovo cemo pricati, jednom..."...nakon toga muk i nije mi bilo jasno...i onda opet minuta zivota...
i sad me pitaju kako sam? jesi dobro? mislim, kolko god to zvucalo mozda cudno, indiferentan sam...ako je to uopce pravi epitet...dok ovo pisem i razmisljam o tome osjecam se debilno, glupo, jadno, tuzno...suza simo, suza tamo...onda stanes, presaltas se na nesto drugo i sve to ode u zaborav...ili ne ode...svaka misao kolko god dobra bila ili losa u sebi sadrzi konkluziju koja me uvijek baca na jedno te isto.
ne znam, zelim vise od zivota...prijateljica mi je objavila da se udaje...kaze "imam 26, on ima 31, zavrsili fakultete, radimo..." ova druga radi na 2. djetetu...ja ne zelim to, ne zelim živjeti po jebenoj spranci koju nalazu neki međuljudski odnosi...znaci, zavrsim faks, zaposlim se, ako sam s nekim vrijeme je za brak, zajednicki zivot? i sto uopce dobijes time, nista...financijske probleme pri razvodu...
jucer me baka zagrlila, rekla "sinek budi dobar prema djevojkama i nemoj ih mijenjati ko carape...ovo danas je sve ludo, meni te djevojke nisu normalne, odvede je momak na ples i na kraju veceru vec on nju tamo iza...ja 60 godina volim samo jednog muskarca i nikad nisam pomisljala na druge..." i sad, sto sad? Nema vise toga, ostaje ti rupa, praznina,sjecanja i putovanje jednog dana zavrsavas sam...
ah, drugo vrijeme, drugo mjesto, drugi mentalitet, ali pravila vrijede za sve...jucer je bila nekako zivahna...drago mi je kad vidim tako zivahne stare ljude...automatski mi u glavi prode da je starost zapravo lijepa...
kad je slusam (jucer konkretno), kako je pricala s njim, brinula se oko njega,a u roku jedne noci to sve nestane...i opet ona recenica, znas sto slijedi, pripremas se za to, a kad dode shvatis da nema pripreme za to, uvijek to docekas s rukama dolje i the end...blackout...
ne mogu si ni percipirati kako je to sad njoj...pricao sam s starom, malo place ona, malo baka...60 godina je jakooo puno, 60 godina zivota s nekim, ne mogu si percipirati zivot s nekim 10 godina, a kamoli 6 puta toliko...
„Where do I begin?To tell the story of how great a love can beThe sweet love story that is older than the seaThe simple truth about the love he brings to meWhere do I start?“
Da, tuzno i sugavo...ne zelim se jedno jutro probudit, shvatiti da imam 50 godina, zenu i djecu, zivim dosadan obiteljski zivot koji se svede na tjedni posao, gledanje tv-a navecer, krpanje kredita i kontempliranje kako iz šupljeg preliti u prazno, ne zelim subote u shopping centru, ne zelim jeftinu zabavu za siroke oglupljujece mase...
Zelim otici na asteroid B612...
Zelim doci na rodendan djece svojih prijatelja s uvijek najcool poklonim, bit vjecno mlad, pokazati im najcool stvari, dati neke ideje i savjete, odigrati 1 na 1 s bratovim sinom/mrko pogledati prvog decka bratove kceri, nakon toga sjest u svemirski brod zaletit se do svemira i napravit fotku zemlje, popit cugu s e.t.-em.
zelim plutati na morskoj povrsini s bocom  corone u ruci,  porezat se na koralj, sanjakati se niz mt. Everest, osjetit hladnocu sibira na obrazu dok gledam kroz otvoreni prozor vagona in motion u bijeloj noci...
zelim sjesti u auto, lupit po gasu, imat praznu cestu, dostici 300 i odletit u sunce...
zelim napravit neko cool umjetnicko djelo pa makar to bile sve moje tenisice smotane jedna oko druge, zelim nacrtat orginal mona lise, redizajnirati partenon, postavit instalaciju na nekim xy koordinatama svijeta koje nikad nitko nece otkriti...
Zelim dobit na lottu samo da mogu oticu u turbo limach, kupit sve i odnijet djeci u nazorovoj i onda se igrati s legicima 3 dana gledajuci crtice u pidjami...
zelim skocit s nebodera i past na oblak, vozit se na krilu aviona, suncat se u oazi nasred sahare...
zelim uci u ring s jacim od sebe i pobjediti, uci u ring s slabijim od sebe i izgubit, bacit 1 na 1 s jordanom na kvartovskom kosu, posjetit finale nba-a...
zelim ponovo otici svugdje gdje sam bio i barem jednom posjetit mjesta na kojima nisam bio...
 
da, zelim...a onda opet, koliko toga je realno...zelim drugacije, da nije vec videno, normalno i uobicajeno...
razmisljao sam sinoc, godinu dana unazad, bio sam na istom mjestu gdje i sada...bilo je fora trenutaka, ali u osnovi ne sjecam se uopce kako mi je prosla godina zivota...
 
nakon jutarnje poruke, sisao sam s kreveta, otvorio prozor...proljece dolazi, sunce sija, sve pocinje zivjeti...onaj osjecaj kad si sretan, iako je krajnje morbidno da budes sretan...onda je krenula slika...mad mad majica, prasina u zraku, legici na podu, stari golf1, odlazak u grad, trznica, sladoled, igranje i ona duga ljeta koja sam mrzio bez zagreba...
„borna, ako padnes i napiknes se na te ruze, onda cu te ja jos istuci...“
„nego, filip, zelio bih te barem jednom  vidjeti kako ti igras tu svoju kosarku...“
Da moze, dogovorit cemo se, sredit cemo nesto... ali se nismo dogovorili...mozda sam trebao to organizirati, pa makar me gledao kako sjedim na klupi ili promasujem po n-ti put neki sut...
Vremena uvijek ima, osim kad shvatis da ga nema...
"nije vazno ima li smisla i je li fer, to je tako..."
19.3.2010...