G.P.

Ovom ću pjesmom još jednom napregnuti zov visine, krišom izrezbariti čaroliju poljupca u svom osmjehu i kao što priliči raširiti riječi nepreglednom dušom, dočekati ih i istovremeno zaustiti poput vatre i leda. Neka zgusnuti osjećaji uzburkaju mirno razmišljanje i namjerno prostru svaku moju kap slojem nemira, ispune bešćutnu prazninu i izađu zagrljeni plesom, zato što ću se zovom ove pjesme napregnuti u visine. Sličim li istom čovjeku otkada lutam mislima, jer odnedavno sasvim novo osjećanje imam, dok sam prije, po potrebi, ponekad ronio suze i valove koristio samo zato da mi nose čamac, danas vjetrovima posvećujem posebnu pažnju, a s lišćem po parkovima vodim duge razgovore i stalno sanjam jednu pticu kako sa mnom leti, otkako lutam mislima potpuno sam drugačiji. Jesam li se u životu uvijek ili barem povremeno, tako, poput morske pjene cijelim tijelom uspinjao, da bih malo pomalo izrastao u svojim pjesmama i naporno s kapima znoja sustigao samog sebe. Ne, ne sjećam se da sam ispod neba vidio boje, a primjećujem i ovo, kako kamen ipak ne šuti i krošnje ustvari šapuću razgranatim dodirima. Da, moj život više nije kao nekad, niti sličan. Putujem li oduvijek ovim svijetom ovako sretan i nikako umoran stalno srećem radosne ljude, slušam kako sa suncokretima moje misli pjevaju, a oblaci poda mnom šire sag po kojem hodam. Sada otvorenih očiju kao svjetlo lampe drhtim i u meni stalno treperi tišina šireći zlatne mirise, koji me slatkim prostranstvima nose i otkrivaju, da, nikada nisam putovao ovako sretan svijetom. Sa kojim se smislom vraćaju nadanja mojoj duši, u kojim obrisima daleke budućnosti sam smješten i zna li vrijeme kojom ću dubinom svemira poći, jer po godinama vidim kako moje osmjehe cijedi i od pamtivijeka mi nudi s mjerom nježne strasti, a sa druge strane i moje srce sve češće osjeća sjaj i ne troši se uzalud, čuva i sprema tople otkucaje za ona nadanja što dolaze i vraćaju smisao duši. U meni rastu, na bezbrojnim mjestima ovog trenutka, beskonačno prozirne latice neba i još neprobuđene, uzdišu i uzdižu se, cvjetaju slovo po slovo, daju riječ i konačno neprimjetno pretvaraju u poznato ime. Kako sa mnom ustaje i liježe osmišljava sav moj dah, uznosi me nestvarnim dodirima svoga umilnog zvuka, prepoznaje moje osjećaje samo njemu namijenjene, koji u meni stalno rastu na bezbrojnim mjestima. Želim da mi to ime neprestano treperi na usnama, da me cvrkutom jutra dočekuje i nježno mazi snove, oslonjenog na oblake dovede iza granice zalaska sunca i zaustavi u meni kristalne mirise planinskih vidika. Neka me kišom i njenim mokrim zagrljajima prekrije, običnim osluškivanjem uličnih koraka probudi, sivim sutonom u predvečerje izvan grada uznemiri, samo neka mi ostavi treperenje tog imena na usnama.