...

i tako...
dani idu, nista se ne mijenja...ili se mijenja a ja to jednostavno ne primjecujem...nova vrhunska stvar yiruma-kiss the rain...bas ono sto trazim vec duze vrijeme, nesto njezno, nesto sto mogu uvijek poslusati...klavir...bas odlicno...
bojim se da sam opet sjebao nogu na sparingu...sad se bojim ic to slikat jer ako mi opet kazu stres prijelom i zalijepe gips na iducih 5 tjedana...necu ni pomisljati kako bi to prezivio...
sve neki cudni ljudi oko mene, zene trudne, likovi svi nekak zapusteni...sto stvarno ljudi razmisljaju da moraju zivjeti zivot po jebenom rasporedu, onog trena kad se zaposle (il jos gore ne zaposle, obzirom na ovo danas), idemo zenica i koti malu obitelj...strasnoooo...il je svima jebeno proljece lupilo u glavu...
"si bio gdje jucer? ne. ides gdje danas? ne." pitala je...nemam volje, nemam volje za izlascima, nemam volje za zivotom u nekom drustvu...nemam volje ucit, nemam volje za nicim sto neki ljudi smatraju nekom normalom...stovise vec lagano osjecam gadenje prema tome...neki kazu to nisi ti, gdje si nestao, sto se promjenilo, al trenutno jedine stvari za koje zivim su boks i teretena...doci tamo, ovisit sam o sebi, izmlatit se s nekim i na kraju osjecat odlicno...imam osjecaj da bi mogao sate i sate provest u dvorani u drustvu vrece i da bi me to ispunilo vise nego bilo kakvo drustvo...
tako neki predobar osjecaj...hodam, osjecam se slobodnim, fizicki umoran, iscrpljen, yiruma svira i pronalazim neki spokoj i mir...imam osjecaj kao da bi mogo sjedit u tramvaju, promatrat ljude, gledati lica, zalazak sunca nad nasipom dok prelazimo most i osjetit svu onu radost zivota u nekim svakidasnjim najtrivijalnijim elementima...
legnem u pola 1, 1...u glavi vrtim kombinacije, jako nadmudriti protivnika...lijeva, lijeva , lijeva, desna, noga...pa se odmakni, cekaj njega ili sam kreni...gledaj gdje je otvoren i udaraj...mozda me malo cak i zabrinjava cinjenica da zelim utonit u san s idejom da cu u glavi stvorit idealno kombinaciju koja pravilno izvedena salje dragu osobu na pod...al jbg, ne razmisljam o tome vec se prepustim uzitku adrenalina dok stojis i pokusavas predvidjeti sto ce doci...stvarno premocno...
ali mislim da cu morat to pauzirati na 2,3 dana i pocet vrtit kombinacije sto je schmidt predlagao za katerdralu, a bolle realizirao...strasno...
nekak sam tuzan...ako ne prodem sad u utorak, bojim se da cu se slomit...necu imat vise ni volje ni zelje za nicim, a kamoli za jos taj jedan jedini ispit...stvarno imam feel da je bilo lakse kad sam upisao faks, pocetak puta, jer ovo, ovo iscekivanje neizbjeznog me ubija...zelim jebenu diplomu, zelim se vise maknut, a kad mi netko stane na put i pokusava to prolongirati i na meni lijecit svoje osobne frustracije...to ubija...