Dati dio sebe...

Koliko i kada nam je dovoljno:ljubavi, materijalnog, ovozemaljskog?
Probudila sam se s milion misli u glavi.Razmišljala, zbrajala, oduzimala, pokušala naći u svojoj glavi par ljudi koji bi bili spremni potpisati neke papire u kojima bi se od njih tražilo da 10 godina razmišljaju hoću li ja ili neću neki mjesec platiti ratu kredita.I šta mi sve to treba?Treba li mi zapravo?!? Odgovora nije bilo samo sam čula kako je život ulice kao i svaki dan krenuo svojim uobičajenim tokom.Autobusi, dostava i prvi kupci koji vole u ranu zoru donijeti topal kruh neka miriši u kući.
A ja sam i dalje ležala i sanjarila svoj neodsanjani san.I pronašla riješenje za sva moja pitanja, a da nisam ni mislila da je sve to toliko jednostavno ako upotrijebiš pravu formulu.No na kraju je ostalo jedno pitanje u zraku i gledalo me širom otvorenih očiju.Treba li meni sve to???????Matreijalni svijet koji bi gospodario mojim slobodnim vremenom, mojim snovima, remetio mir u ljeto, proljeće????
Pa zar nisam već jednom prošla kroz taj pakao koji nikada na kraju hodnika nema svijetlo, svijetlo nade, nego samo mračni hodnik u kojem vrište glasovi:daj još, još nije dosta, još, još, još??Ili smo svi mi samo ljudi nastali iz pepela koji je materijalna stvar pa teži materijalnom?Naravno u takvim razmišljanjima nikada ljubav nema svoje mjesto.Ljubav biva izgurana nekom kožnom foteljom ili nekim komadom namještaja koji je trenutno hit u mondenom svijetu, pa grabiš rukama i nogama, danju i noću kako bi do njega došao.A onaj trenutak kada se stvori tamo gdje si ga zamišljao pitaš se ponovo:Da li mi je to stvarno trebalo ili sam se trebao okrenuti ljudima i ponuditi smiješak na licu i pruženu ruku prijateljstva kako bi se to istom mjerom vratilo.Jer čemu sve to materijalno ako će kožne fotelje biti prazne, pusti kvadrati bez glasova, a srce bez ljubavi?
I svatko odabere svoj put, jer svi smo mi samo male kapi jednog materijalnog svijeta koji nismo tražili i nismo željeli. A netko pametan je u nekoj knjizi zapisao ove riječi:
Čuvaj se odluke uz koju se ne možeš osmjehnuti

Vrijedi bar duplo većeg fonta...:)))))

Probala sam, i nije mi se svidjelo, ali se mom suđenom opet svidjelo i jebi ga sad, narednihšest godina umiremo na svu sreću mi sami, nema jamaca...

Prava istina draga :)))Znamo obje jako dobro kako to ide :))

Da se iščitat da je Brun poklonica kožnih fotelja premda ne donosi kvalitativne sudove...;))))

Ideššššššššš...Pike,daj uzmi naočale za čitanje pa još jednom pročitaj:Curka je superr :))Btw, virila sam ti u profil, baš je sexy cool :)))Svaka čast :))

Vidiš o tome nisam ni razmišljala.Nova religija, klanjanje kožnim foteljama.Fakat zanimljivo :)))

Ericca, pozdrav! Nisi li ti u nekoj inkarnaciji bila u rodu sa izvjesnom gospođom Šeparović :)

Ja bi se poklonio bilo kojima koje nisu ovoliko "stilske" ko moje...jes da su ružne, al ne da se na tome sjedit...

Sorry ljudi ja klepetala preko telefuna :))Istma srećice pusa velika.Pike šta da ti kažem na te fotelje PPPPP, a Brunhildi odgovaram, psmtr, valjda svakoj od nas bio suđen neki nomen nesco Luj neznamkoji broj :)))

Wow, ovaj komentar me oduševio :))Nisam ja odustala od života, samo sam zabilježila misli koje su mi baš danas bile u glavi.Kako sve s vama dijelim, tako dijelim i strahove.Ima ljubavi, u prošlost se ne vraćam, iza ramena se ne osvrćem.Idem samo naprijed.Iako sam jaka povremeno i meni dođe tren u kojem se upitam:hoću li moći, hoću li znati?A ljubav......e to je već neki drugi par cipela u koji moja noga još nije ušla.Do kada?Ne zna se :)))

Znači,traže se nove cipele????:)))

Yesssss draga :))