DNEVNIK KAPETANA

Ja bi malo sreće!
Nije da sam najposloženija osoba na svijetu,nije da sam savrsena niti nesto lijepa..
Ali voljela bi samo malo sreće. Fali mi zagrljaj.. :(:(
Mozda sve skupa mi treba da se dotaknem dna, pa možda i krenem ispočetka. Samo zašto moram doticati dno dna.. Zašto?
Ovaj put bi se zasita htjela dobro osjećati i svoje snove pretvoriti u stvarnost. Voljela bi skidati zvijezde s neba,jer znam da to mogu, voljela učinti sretnog nekog, voljela bi pružiti pažnju nekome ko je zavrijedio..

Ali kada sve krene naopako. :(
Razmisljah o sebi. Možda bi trebala odrasti. Ali više će nestati taj dio mene koji stvara koji voli.
Možda bi samo trebala povući se kao Guido. Razmišljati o svojoj mami i njenim savjetima. Onda sam bila najsretnija. Jedina osoba koja me voljela, zagrlila i pogledala u oči i vidjela tugu i bez pitanja skuhala mi juhu.
Nasmijavala me kad mi je slucajno iščupala zub. Grlila me kao da joj je zadnji put. Gledala je kako uživam u sviranju i svaku skladbu koju sam skladala bila je za nju. Samo da je mogu fascinirati i izmamiti njen smješak.
Slušati otkucaj srca. I najbolje su bile tvrde noklice. Njene zelenoplave oči su svaki put iznenadile kako bi se promjenile kada je vidjela da sam sretna.
Njene male borice oko očiju označavale su tugu. Muku. Borbu. Plava kosa koja je padala preko ramena odavala je mladi duh. A njene pjesme samo loše dane. Uvijek su je djeca veselila iako sam velika individua bila već kao beba, veselila se kako se borim s njom oko toga jer može se pojesti sladoled prije ručka i da me bude bolio trbuh ili ne?

Imala je tako profinjeno kretanje da je svaki korak zvučao poput pravilnog galopa konja. I nikad me nije ostavila samu, pa i kad nije bila blizu nije mi dala da se osjećam samom. I uvijek mi je dala do znanja i zadnji trenutak umirujućeg pogleda,kada sam znala da više nema nade. I kada zatvori oči to će biti zadnje što sam vidjela njene zelenoplave oke. Znala sam da sutra neće doći. Ostaviti će me samu.. bez zagljaja svakog dana, bez puse prije spavanja, bez juhice..bez sreće.

I već 9 godina nisam vidjela te oke. I svaki put svaka nada se izgubi u meni.Želim slušati njen otkucaj srca. Želim njen zagrljaj, osmjeh..

Mama, nemogu zivjeti bez tebe i svaki dan što sam svjesnija da te nema toliko višene želim biti bez tebe!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

za malo srece ces morati imati puno mozga. na zalost tako stvari idu.

i puno srece.. naravno

kuzim te. prosah slicno. jednostavno moras taknut dno, nakon toga ce postojati samo jedan put a to je onaj prema gore, nece biti mjesta negativnim stvarima, vec smao pozitivi. naravno dno je ona tocka od koje se odlucis uzdizati. moj savjet ti je da se pokrenes. sve ostalo doci ce sa vremenom. sad znas sto ne zelis, pa ti nema druge nego zaboraviti na tugu i udarit na veselje. mislim da je vrijeme da pocnes misliti na sebe ;)