DNEVNIK KAPETANA

Vrijeme prolazi.
I dalje. Nekako imam osjećaj da se nista ne mijenja po pitanju te osobe. Ili se mozda previse i promjenilo.
Dali je to ona ili netko drugi.
Svaki put kada pogledam u oci, vidim to. Tu snagu taj moj pokret.
Razmisljam si dali je bilo bolje da je nikada nisam upoznala i zapravo sto nas je spojilo??

Ljubav ili samo gluparija. Iskreno ili nije.
Nedostaje mi zagljaj, neprocijenjivo. Te osobe zagljaj.
Dnas prijateljica mi je rekla svoju teoriju muskaraca. Koliko je ona tocnane znam. Nemam previse iskustva da mogu to reci.
Samo iskustva koja su me povrijedila.
....
da sve to više nije važno jer kad sve zbrojimo bolje smo od toga
i zaslužujemo nekoga tko će nas voljeti maziti pazitim i to sve bezuvjetno
ljubiti nas koliko mi ljubimo njih
grliti nas iznenada kao mi njih
smiješiti nam se svaki puta sa caklenim okama kao mi njima
i povrh svega poštovati nas i ne željeti povrijediti na uštrpp svoje sreće
tooo je ono što mi zaslužujemo
...
Lako je reci nesto takvo, koliko koraka moramo napraviti da si to stavimo u mozak i naucimo dalje nove korake raditi.

Volim njega. Ne volim sebe.
Zapravo, kada gledam frajere oko sebe sve mi se vise gade. Da li je to neki ombrameni mehanizam ili su se uzasno pokvarili.
Pa i kako nebi kada im se na pladnju nudi sve sto pozele i koju god pozele.
Ahhh..

Moje djetinjstvo. Tata me istukao vise puta i svaki put me tako udario da bi mi slomio dio mog lica. Dali je to obrazna kost ili je to nos ili probusio bubnjic.
Njega se to ne tiče on i dalje mirno spava, ne sluteći kako ja umirem.
Kako svaka promjena vrmena me podsjeca na njegov udarac. Kako svaki udarac u meni izaziva traume.
Kad tad će on dobiti svoju lekciju. Ne od mene, vratit će mu se kao bumerang.
Netko kada čuje što mi se dogodilo s njim i kako nista po tom pitanju ja sama nisam moga učiniti, ostaju bez teksta.
Lako je reći, treba to napravit. A kada je strah prisutan, blokada je veća.

I na kraju svega kada pogledam svoj zivot unatrag, zapravo shvatim, koliko sam toga prosla za ove svoje male godine. I koliko veselja u sebi jos imam nakon toliko muka.

Jedine osobe koja su mi pruzale neizmjerno veselje je bila ta muška osoba koja me ostavila, i moja mama.
Tužno, obje su me napustile.

Već 4 mjeseca živim u tuzi. Jer upoznavajući dalje svijet, svako malo se razočaram. Jer bojim se da više neću naći osobu koja će mi uljepšati život svojom pojavom, pogledom, dodirom..

očito je takava karma.

Jedino što nitko mi ne može uzeti je onaj moj predivan svijet mašte u kojem ja mogu početi ponovo živjeti..otuđiti se ljudi i otići u raj koji se zove mašta!!

otuđiti se ljudi i otići u raj koji se zove mašta!! + + + ali, postoji još jedan raj -ali se taj zove Popovača!

a što, zar Vrapče nije isto neki raj? ako te je ostavila cura?..

Zečice, kada u svoju probuđenu utrobu primiš kuratog aktera od 22 (mjernu jedinicu prepuštam tvojoj mašti na obradu).I sustigne te mahnitost gdje se u međunožju prostranstvo konča i kada ti kurac bude zaboden u taj prostor, tek dada ćeš shvatiti jal ožalošćenih otaca i predaka drkajućih idealista čiji mlazovi su pali tebi balavoj na čast. Ne zaboravi deplilirati pjezaž tvoje strasti, jer to je IN i dopusti da osjetiš toplinu hibridne masti, a u stvari to je vjesnik novog života koji je u kostimu spermatozoidnog junaka upravo prodro u tvoju zbunjenu maternicu. Živio nartalitet.

no, ali preduvjet svemu navedenome jest-da stavi periku na glavu!