pitanja o sebi o svijetu …
Dogode se iznenada trenuci kad čovjek naglo progleda i shvati da ima tako mnogo ljudi oko sebe ali da zapravo - nema nikoga. Čovjek je uvijek sam u najvećoj sreći i najvećoj žalosti, tu i tamo svi mi imamo mnogo imena i prezimena i lica i osoba kraj sebe koji čak nisu ni u stanju da nas vide kakvi istinski jesmo. Vide nas onako kako žele da nas vide, kako im odgovara u njihovom svijetu životne imaginacije.
Trenutak u kojem sam shvatila da je sve velika iluzija i sve te "trebam te da ne budem sam - daj mi što više i traži što manje" ljubav i sva ta prijateljstva "trebam te da mi popuniš dosadu slobodnog vremena ali te uistinu ne vidim i ne želim da se trudim da te istinski vidim"…
Da,taj trenutak razbijanja iluzije bio je najusamljeniji trenutak kojeg sam doživjela u životu. I neka mi više nikada netko ne kaže da se suze pojavljuju kada nam je najteže. Ne, to nije istina. Onda kada nam je najteže - suza nema. Samo jedna duga i razarajuća tišina.
Trenutak u kojem su se raspršile sve ružičaste istine također me je i oslobodio svih lažnih nada i uzaludnih očekivanja. Danas više ne očekujem ništa od nikoga. Ponekad ni od sebe, jer vidjela sam da se čovjek ponekad plaši i osobnog uspjeha pa stane i krene na drugu stranu. Vidjela sam da u ljudima ima jedan destruktivan dio koji želi da uništava ono za sto smo se vezali.
Sve je to u stvari strah. Strah od uspjeha, strah od istinskog vezanja, strah od slobode, strah od budućnosti, sreće i sadašnjosti.
Plašimo se znaci života ali začudo - ne plašimo se smrti, iako je jedino smrt ta koja odnosi sve. A dok je nas nema smrti, kad je smrt nema nas. Zašto se onda plašimo života.
...i onda kaže Sokrat sad znam da ništa ne znam... tko će shvatit ljudsku dušu, ljudske misli, osjećaje... u pokušaju da to shvatim razumom, uvijek se na kraju izgubim... zašto je svijet ovakav onakav... ne znam... al je tako... puste svađe oko etiketa, uvjetovanih od strane onih koji unose razdor na ovoj našoj maloj planeti što pluta u moru beskonačne svijesti... imat neki svoj pojam nečega, svađat se a kamoli ubijat oko našeg poimanja neke stvari... pa to je suludo... nas Bog je ovakav, a vaš je drukčiji... vi ste pogani, mi smo odabrani narod...
e ljudi moji...
koliko god me neko i uvrijedi, i povrijedi... ja se uvrijedim i naljutim a zašto? što uopće očekujem… od drugih od sebe...
samo bezuvjetna ljubav braćo i sestre...trudit se bit idealist u ovom svijetu gdje nam se nameću kalupi...
... život je samo most ... ima jedna pjesma... svatko pleše svoj ples... bit u istini sa samim sobom... preobrazit, osvijetlit zlo... jer hraneći ga postaje jači, a pokrivanjem očiju ono neće otići...
zlo je neznanje... manjak svijetla... unesimo svijetla... trudimo se... krenimo od sebe a ostalo je lančana reakcija... al ljudi su lijeni al ako znamo da nismo mi ti koji djelujemo... mi smo magnet frekvencije, vibracije smo mi... ja tražim i umrijet ću al naći ću stanicu bezuvjetne ljubavi...
11.07.2010. u 21:51 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar