Tko za što.... :))

U našoj maloj zajednici na kraju sela u vremenu zaboravljenom od Boga i ljudi živio je starc imenom Edo. Bio je to čovjek kojih 90-tak godina, suhoh i veselog lica izbrazdanog borama i vremenom koje je do tada proživio. Nitko nije znao kako je došao tu i koliko je dugo s nama. Mršav čovjek kojeg godine života nisu mazile bio je pun priča koje je čuo ili prožvio. Mi djeca smo ga zbog tih priča jako voljeli. Često bi sjeli u smiraj vrućeg ljetnog dana pred njegovu kolibu od starih hrastovih greda, pod orah i uz veselo igranje vatrenih jezičaka da slušamo njegovo kazivanje.. Uvjek je pričao zanimljive priče. Neke su bile možda plod njegove mašte, neke stvarne i životne pune nekog davnog iskustva i vremena koje je proveo tko zna gdje. Priče putnika kroz zaboravljene krajeve, priče heroja u zaboravljenim ratovima, priče dječaka o odrastanju, čovjeka o preživljavanju... Priče o drugim bićima i ljudima koje žive van naše zajednice.
Naša mala zajednica je bila jako izolirana. Nisu nas previše dirali običaji i ljudi van nje. Živjeli smo od prirode i u skladiu s njom. Vjerovali u 4 godišnja doba jesen zimu proljeće i ljeto. Od prirode smo uzimali onoliko koliko nam je trebalo i vraćali joj ono što smo mogli vratit. Živjeli smo daleko od tenoloških čuda i daleko od mnogih znanja koj nam nisu trebala za preživljavenje.. Živjelo se skromno, ali sretno.
Tada starac počne priču...
 

ti zaista ne bi smio piti pivo..

Samo ti piši, ne znam što će biti dalje, no većina tekstova se treba malo sredjivati. :-)